‘Surfer‘: Dan Cageovih valova

Surferski psihološki triler s Nicolasom Cageom? Prodano! Ludi Cage je glumio svakakve likove, ali nikad (bivšeg) surfera. Ni filmovi o surfanju nisu nikad bili psihološko-trilerski, uglavnom sportski tipa “Chasing Mavericks” i “Blue Crush”, epske drame poput “Dana velikih valova” Johna Miliusa ili akcije kao “Pakleni val” s Patrickom Swayzeom i Keanuom Reevesom. Upravo stoga, “Surfer” (“The Surfer”) razlikuje se od svih surferskih filmova, iako počinje kao takav.

Titularni sredovječni lik, naizgled uspješni biznismen u tumačenju Cagea, vozi prema australskoj pješčanoj plaži iz djetinjstva, gdje planira odvesti sina (Finn Little) na surfanje i usput otkupiti nekadašnju obiteljsku kuću poviše magistrale. Tijekom vožnje Surfer drži egzistencijalno-filozofski monolog o surfanju i valovima kao metafori za život, koji zvuči kao nešto što bi mogao izgovoriti narator Miliusova klasika ili Swayzeov Bodhi.

“Val ne možeš zaustaviti. Rođen u oluji, daleko na pučini, val je čista energija i gomila se do neizbježne kulminacije. Ili ga surfaš ili te poklopi”, govori Surfer, no sin ostaje ravnodušan na očeve riječi. Kad stignu na plažu s daskama za surfanje, put prema oceanu pripriječe im mještani. Iako je to javna plaža, nadrealno lijepa poput one u “Opasnosti iz dubine”, neprijateljski nastrojeni lokalni surferi inzistiraju da je njihova: “Ako ne živiš ovdje, ne surfaš ovdje.”

“Znam da se ne želiš osramotiti pred sinom, ali ponekad se moraš povući prije nego sve postane gore”, savjetuje Surferu njihov vođa Scally (Julian McMahon; stara “Fantastična četvorka”, serija “Reži me”). Tad je jasno da bi sve moglo postati gore i otići kvragu.

Surfer se odbija povući nakon što ostane sam i zacrtao je da će se “spustiti na tu plažu i zajahati valove”, ostajući tvrdoglav u naumu i kad ga lokalci počnu ponižavati i prcati u mozak, ukradu mu dasku za surfanje koju mu je dao pokojni otac, skupocjeni automobil Lexus...

Ubrzo će spletom okolnosti ostati bez sata, mobitela, vjenčanog prstena, dostojanstva, a čini se i zdravog razuma, toliko da mu možda fali i koja surferska daska u glavi. Beskrajne scene ponižavanja prilično su nelagodne i/li groteskne, posebice kad Surfer spadne na status beskućnika i protuhe gore od Dana Aykroyda u “Kolu sreće”, tako da šeta unaokolo bos s košuljom prolivenom kavom i pokakanom ptičjim izmetom, razmatrajući da, gladan i žedan, pojede štakora i popije smećkastu vodu iz slavine javnog WC-a koja nije za piće.

Nekim gledateljima bi to moglo ići na živce, u smislu da im može doći da poviknu u ekran “Samo odi odatle, čovječe” pa i da razmotre otići iz kina kad već Surfer ne odlazi s plaže. No, “Surfer” je u umu redatelja Lorcana Finnegana (“Vivarium”) i zamišljen kao podjednaki test izdržljivosti za gledatelja i glavnog lika koji očito ne vidi “izvana” sebe i ono u što se polako pretvara.

To nije ni čudno: film je dosta introspektivan i na trenutke opako graniči između zbilje i zamišljaja/halucinacije, odnosno pitanje je da li se ono što vidimo zapravo događa ili je nesretni Surfer pukao i ponire sve dublje u ludilo od predugog izlaganja usijanom suncu, prošlosnih trauma (očeva smrt) i sadašnjih problema (razvod od supruge).

Ipak, “The Surfer” se povremeno gubi, ali najvećim dijelom uspješno funkcionira na oba polja i kao cjelina kao suncem obasjani psihološki i psihodelični tenzični triler, spajajući kultni film australskog “novog vala” sedamdesetih o autsajderu među nasilnim lokalcima “Wake In Fright” Teda Kotcheffa s modernim američkim klasikom devedesetih “Falling Down” Joela Schumachera i Cageom kao svojevrsnim nasljednikom D-Fensa Michaela Douglasa.

Motivi muškosti, muške krize srednjih godina i odlučnosti da mali čovjek ustane protiv kontuiniranog ugnjetavanja jednom kad mu prekipi (“Muškarci su poput motora, tu i tamo moraš otpustiti paru ili ćeš eksplodirati”) utjelovljeni su u naslovnom liku, dok njegov oponent Scally oko sebe okuplja kult sa stavom da se muškarac mora iskazati u današnja meškinjasta vremena i “iskusiti bijedu” prije nego što može “uživati u obilju” (“Pati, surferu, pati”).

Psihologija se isprepleće sa psihodelijom i atraktivnim sunčanim snoliko-košmarnim kadrovima podatnim za “Surferov” maraton s “Osvetom” Coralie Fargeat, koji uvlače gledatelja do kraja u atmosferični film s jedinstvenim, velikim Cageom u još jednoj izuzetnoj ulozi i glumačkim trenucima stvorenim da postanu citatni (“Jedi štakora, požderi ga!”). Tko se nađe na Cageovoj “valnoj” duljini, čeka ga nesvakidašnje “surfersko” iskustvo. Dan Cageovih valova.