Svi plaču na pokopu njegove majke, sin ni suzu da pusti: maturanti mogu i gledati ovu obveznu lektiru, a ne samo čitati

Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: "Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem." Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer... Prve su to rečenice "Stranca" Alberta Camusa. Roman objavljen 1942. obvezna je lektira u četvrtom razredu srednje škole, ali dobar dio srednjoškolaca nije otišao puno dalje od tog uvoda, hrvajući se s Camusovim egzistencijalizmom i apsurdom, preteškim za tu fazu života.

Aktualni i budući maturanti mogli bi posegnuti za gledanjem "Stranca" ("L‘étranger"/"The Stranger") u režiji Francoisa Ozona umjesto čitanjem Camusova romana koji je mladima zasigurno lakši u vizualnoj formi. Kad je ovaj kritičar bio u četvrtom srednje, postojala je jedna ekranizacija "Stranca", prva iz 1967. s potpisom redatelja Luchina Viscontija i s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi, ali (tada) nije bila dostupna za gledanje u videotekama i na televiziji, kamoli da je (za)igrala u kinima.

Trebalo je pročitati knjigu, što bi svejedno napravio kao netko tko nije preskakao lektire i pisanje sastava o njima. A knjiga je, kao i svaka lektirna u tom razdoblju, otvarala neki novi pogled na svijet koji dodatno proširuje Ozonova dojmljiva i vrlo sinematična adaptacija, prilično vjerna Camusovu tekstu uz određene narativne, društveno-političke i vizualne nadogradnje.

Od samog početka romana Camus je pozicionirao glavnog lika Meursaulta kao ravnodušnog i distanciranog ("Ili možda jučer, ne znam", "Ali, to ništa ne znači", "Zasad kao da mama nije ni umrla"...), a Ozon to potencira pretežnim izostavljanjem njegova unutarnjeg glasa u prvom licu jednine, tzv. "voiceover" naracije, osim u jednoj sceni. Camus je s tim postupkom činio da čitatelji osjete otuđenost lika i potencirao njihovo poistovjećivanje s njim, koliko se već mogu s nekim takvim poistovjetiti.

S druge strane, Ozon čini Meursaulta (glumi ga mladi Benjamin Voisin, otkriće redateljeva "Ljeta ‘85.") još udaljenijim i tajnovitijim protagonistom kad dođe na sprovod majke na selu i pritom ne pokaže ni mrvu emocije, samo alijenaciju, nezainteresiranost i odsutnost, odbivši prijedlog pogrebnika da skine poklopac s lijesa kako bi je vidio još jednom jer to "nema smisla". Meursault ispada gotovo kao Conan Barbarin: svi plaču umjesto njega i slamaju se od boli tijekom bdijenja, zaručnik njegove majke, žena kojoj je majka bila jedina prijateljica, ali sin ni suzu da pusti, već samo puši cigaretu.

Nedugo nakon pokopa Meursault sreće Marie (Rebecca Marder) s kojom će provesti dan na plaži, poći u kino na komediju "Le schpountz" i voditi ljubav, ničim ne iskazujući žalovanje. Takvo indiferentno ponašanje (žele ga smaknuti jer nije plakao na majčinom sprovodu) presudit će mu na suđenju kad upuca Alžirca koji je posegnuo za nožem.

Ozon poklanja veću pozornost političkom podtekstu priče ambijentirane u 1938., za vrijeme francuske kolonizacije Alžira, koristeći priliku da je reinterpretira, odnosno povuče paralele s modernim okupacijama, rasizmom i njime izazvanim tenzijama, prema čemu su mnogi otupjeli i postali apatični u današnje vrijeme otuđujućih društvenih mreža, reagirajući bezosjećajno i pasivno poput Meursaulta.

Zadnja opaska mogla bi približiti "The Stranger" nekim novim generacijama, ali Ozon ne podilazi mlađoj/široj publici kojoj su crno-bijeli filmovi poslovično dosadni i ovo je njegov drugi takav nakon "Frantza". "Stranac" je snimljen u c/b tehnici, a odličan posao je obavio direktor fotografije Manuel Dacosse ("Vladar Pariza", "Ušutkivanje", "Vincent mora umrijeti") koji je za Ozona snimio "Dvostrukog ljubavnika", "Bogu hvala" i "Petera Von Kanta".

Monokromatska fotografija reflektira ispraznost i apsurdnost ne samo "Strančevog" svijeta ("Cijeli život je apsurdan", izjavi Meursault) i presudna je za Ozonovu viziju s obzirom na to da govori umjesto protagonistova unutarnjeg glasa, tj. vizualizira sve ono u knjizi izgovoreno, ali u filmu prešućeno.

Redatelj poklanja pažnju efektnim c/b detaljima (crna buba na zidiću, kapljica krvi od brijanja u umivaoniku), a kontrasti tame i svjetla na trenutke čine film noirovskim. "L‘étranger" izgleda kao neki davni, izgubljeni noir, snimljen na prijelazu tridesetih u četrdesete.