‘Svi predsjednikovi ljudi‘: Sve Redfordove boje

Oko odabira nekog dobrog filma za oproštaj s legendarnim Robertom Redfordom kao glumcem mozgalo se danima nakon njegove smrti. U igri su, jasno, bili naslovi o kojima ovaj kritičar još nije pisao, znači ne "Butch Cassidy i Sundance Kid", "Moja Afrika", "Nemoralna ponuda", "Šaptač konjima", "Sve je izgubljeno" ili, primjerice, "Kavalir s pištoljem".

No, kad se izbor polako počeo sužavati, "Uhode", "Zanimanje: špijun", "Žalac", "Tri Kondorova dana", "Jeremiah Johnson"..., sve je vodilo ka samo jednom filmu – "Svi predsjednikovi ljudi" ("All The President‘s Men", 1976.) s Redfordom, Dustinom Hoffmanom i drugim izvanrednim glumcima poput Jasona Robardsa, Martina Balsama, Jacka Wardena i Hala Holbrooka.

Klasik Alana J. Pakule zasigurno je kamen temeljac Redfordove glumačke karijere. "Svi predsjednikovi ljudi" predstavili su Redforda kao glumca s velikim G, ujedno i hollywoodsku superzvijezdu sa senzibilitetom da osjetljiva politička pitanja prenese na ekran.

Ako je za neke Redford bio samo zlatni dečko "tvornice snova", ljepuškasti plavušan, "All The President‘s Men" je takve trebao navesti da se ugrizu za jezik i promisle još jednom. Naravno, kad je Redford kupio prava da ekranizira ukoričenu priču novinara "Washington Posta" Boba Woodwarda i Carla Bernsteina koji su razotkrili Nixonovu skandaloznu aferu "Watergate", mnogi su bili sumnjičavi prema tome da će likovi dobiti zvjezdani hollywoodski tretman zahvaljujući njemu i Hoffmanu ("Diplomac", "Psi od slame", "Leptir").

Međutim, malo je tko vidio zvijezde u "Svim predsjednikovim ljudima", unatoč tome što se film na plakatima ponosno reklamirao zvučnim prezimenima Redford/Hoffman. Vidio je reportere, Woodwarda i Bernsteina. I Redford i Hoffman utonuli su u likove i postali novinari.

Za Hoffmana je bilo poznato da je takozvani metodski glumac, ali iako Redford nije baš dotad posezao za "metodom" i minucioznim pripremama za uloge, mjesecima je prije snimanja, zajedno s glumačkim kolegom, boravio u redakciji "Washington Posta" i upijao atmosferu, blisko surađivao s novinarima, visio s njima na kolegijima i press-konferencijama.

Autentičnost je potencirana i time što su glumci naučili napamet replike Woodwarda i Bernsteina iz scenarija Williama Goldmana da bi mogli jedan drugoga slobodno prekidati na licu mjesta i nesmetano ostati u likovima. Kemija je među njima bila izvrsna, savršeno su se nadopunjavali i uspostavili povezanost s gledateljem, a Redford je parirao teškašu Hoffmanu.

Gledajući "All The President‘s Men" zaboravljate da gledate Redforda koji je izgradio dojmljiv lik, premda nismo doznali praktički ništa o Woodwardovu privatnom životu, možda i zato što ga vjerojatno nije ni imao u tom trenutku, doslovce živeći (za) novinarstvo.

Ovom ulogom Redford je glumački izazvao sam sebe: film je sav u dijalozima (takoreći lišen glazbe) izgovorenim nerijetko u krupnim planovima tako da se nijedan glumac ne bi mogao "sakriti". Redford to nije ni pokušao, naprotiv hrabro je odigrao jednu scenu u neprekinutom kadru u trajanju od šest minuta kad Woodward obavlja telefonski poziv slažući komadiće "prokleto važne priče" koja je "opasna za ove novine" ("Budi oprezan kako ćeš napisati"), jamačno nešto ponajbolje što je ikad odglumio. Pakula je postizao napetost običnim telefonskim razgovorima, a Redford je općenito iznio ključne scene filma.

Recimo, Woodwardov nalazak s misterioznim izvorom kodnog imena "Duboko grlo" ("Samo slijedi novac!") u podzemnoj garaži čiju noirovsku mračnost (paljenje upaljača u sjeni) Pakula i izuzetni snimatelj Gordon Willis efektno kontrastiraju osvijetljenoj redakciji "Washington Posta" i općenito fantastično operiraju kamerom s okom za detalje, uspostavljajući tzv. diopter lećama podjednak fokus u prednjem i stražnjem dijelu kadra kao u prizoru Nixona na televiziji u redakciji i novinarskog dvojca daleko iza njega.

Svaka scena u garaži je atmosferična i potiče tenziju, tj. osjećaj paranoje, vrebanja, konspiracije. Paranoidna trilernost odlično je uklopila "Sve predsjednikove ljude" u dekadu procvata takvog tipa filma (od "Prisluškivanja" nadalje). Režija je dinamična i Pakula tjera kameru na tračnicama kroz redakciju, režirajući u ritmu pisaće mašine i hvatanja rokova za predaju teksta.

"All The President‘s Men" je sjajan kao zavjerenički triler, a još bolji kao novinarski film za izučavanje na studiju novinarstva od Amerike do Hrvatske (preteča "Novinara", "Probuđene savjesti", "Spotlighta", "Novina"), danas politički jednako relevantan kao onda u Americi koja je u međuvremenu prošla put od Nixona do Trumpa, žurnalistički čak i relevantniji.

U scenama prosipanja natuknica po papiru, križanja, zaokruživanja, tipkanja po pisaćoj mašini, zivkanja, istraživanja, Pakula je ispisao posvetu (istraživačkim) novinarima i novinarstvu, profesiji koja polako izumire u izvornom obliku u novomilenijskoj eri izražene dominacije "copy paste" vijesti, kratkih "tweetova" i brzopoteznih "influencera".

Bernstein i Woodward radili su na priči pune dvije godine, što zvuči kao teška znanstvena fantastika u eri "sad i odmah" (portalskog) novinarstva. "Where is the press now? Where is the press?", zapitao se naglas Redford, pričajući u novom mileniju o filmu "Svi predsjednikovi ljudi". Odgovor valjda nije zauvijek otišao s njim.