‘Svršetak‘: Tko pjeva, apokalipsu ne misli

Subverzijama na filmu skloni festival prirodno je okruženje za premijeru novog ostvarenja Joshue Oppenheimera “Svršetak” (“The End”). Sjajni dokumentarist dvaput je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarca sa subverzivnim i kontroverznim blizanskim doksovima “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” (2012., 2014.).

U ponajboljim dokumentarnim filmovima novog milenija i šire zločinci su rekonstruirali masovne zločine u Indoneziji iz sredine šezdesetih, a indonezijski mladić, čija je familija preživjela upravo te pokolje, suočavao se s ubojicama njegova brata. Nakon “The Act Of Killing” i “The Look Of Silence” Oppenheimer se na neko vrijeme povukao iz svijeta (dokumentarnog) filma.

“Prijetnje smrću postale su mi normalne”, otkrio je u ekskluzivnom europsko-oskarovskom intervjuu za “Slobodnu” 2015. i najavio mogući razlog povlačenja. No, deset godina kasnije se vratio, odabravši igrano-filmski prvijenac za “comeback” koji hrvatsku premijeru ima na Subversive festivalu.

Oppenheimer sa “Svršetkom” preuzima štafetu od dokumentarista koji su se okušali u igranom filmu poput Arija Folmana (“Valcer s Bashirom” – “Kongres”) i Jamesa Marsha (“Čovjek na žici” – “Čovjek iz sjene”, “Teorija svega”). Moglo se očekivati nešto sve samo ne konvencionalno i u igranoj formi s tako nekonvencionalnim filmašem iza kamere, a “The End” je upravo to.

Naime, Oppenheimer je snimio distopijski, postapokaliptični mjuzikl, u cijelosti ambijentiran u nuklearni bunker sagrađen u rudniku soli nakon smaka svijeta od klimatskih promjena. Vidjeli smo neobičnih, bizarnih ili polueksperimentalnih mjuzikala od 2000. naovamo (primjerice “Ples u tami”, “Sweeney Todd”, “Cats”, “Annette”, “Joker: Ludilo u dvoje”), ali “Svršetak” bi, čini se, mogao označiti novi početak za taj tip filmova.

Šira publika svakako će biti na testu pa i pojedini “hard core” filmofili: Oppenheimer testira toleranciju gledatelja na trenutke samozadovoljnom ambicijom, eksperimentalnim “end of days” mjuzikl konceptom, ne odveć pjevnim skladbama, tek povremeno kontemplativno dirljivima s rijetkim potencijalom da uđu u uho ili barem srce, scenskom repetitivnošću i iscrpljujućom minutažom (dva i pol sata) tako da bi neki jedva mogli dočekati, hm, “svršetak” filma.

“The End” će biti jedan od onih “love or hate” uradaka poput “Megalopolisa” koje je lakše cijeniti zbog pokušaja prepoznatljivog autora da bude drukčiji nego ih (za)voljeti zbog te drukčijnosti. Čini se da Oppenheimer namjerno sebe i film shvaća (pre)ozbiljno i pritom odbija biti suptilan.

Nisu slučajne izjave “Ako sam nešto naučila, to je da detalje shvaćam ozbiljno” i “Suptilnost je još gora jer se uvijek trudiš ponovno je pronaći” koje izgovara oskarovka Tilda Swinton u ulozi neimenovane majke privilegirane bijele obitelji iz luksuznog bunkera (i bivše baletanke), moguće posljednje žive familije na planetu nakon kraja civilizacije otprije 20-ak godina.

Njezin također neimenovani suprug (Michael Shannon) piše memoare i snosi određenu krivicu za apokalipsu kao nekadašnji tajkun naftne industrije, čega nije svjestan njihov naivni sin (George MacKay), rođen u bunkeru, gdje familija živi s majčinom prijateljicom (Bronagh Gallagher), batlerom (Tim McInnerny) i doktorom (Lennie James) dok iz dana u dan plivaju da ostanu u formi, rekreiraju vježbe za spašavanje/evakuaciju zlu ne trebalo itd.

Kamera nijednom ne proviruje izvan bunkera, ali otamo, iz vanjskog svijeta, jednog dana stiže preživjela tamnoputa strankinja (Moses Ingram), prekida obiteljsku postapokaliptičnu idilu i poremeti društveni poredak kad se sin zaljubi u nju i otkrije mu drukčije mitove i povijest od revizionizma kakvim ga je podučavao otac, oslikanim u njegovim dioramama, tipa da su kineski radnici bili rado eksploatirani dok su crnčili na američkoj željeznici.

Sin podsjeća na lik Brendana Frasera iz “Blast From The Past”, donekle i sam film, samo što Oppenheimeru nije do (romantične) komedije. “Svršetak” je drama pravovremena tajminga (bila bi bolja bez pjevnih točaka), odigrana u satiričkom “eat the rich” ključu usmjerenom kontra superbogatih koji žive u deluziji, teško će se kajati zbog suočavanja s time koga treba spasiti u slučaju armagedona i nijekat će odgovornost, tj. mislit će samo na sebe žrtvujući druge da sačuvaju lagodan život i otresti grijehe kao prašinu sa skupocjene slike. S takvim likovima nam prije ili kasnije ne gine opjevani kraj iz naslova filma. “The End”.