Tinejdžerica se zaljubila u nastavnicu i o tome napisala intiman dnevnik: laureat Berlinalea zaključuje ‘Oslo trilogiju‘

“Snovi” se kao treći dio ‘Oslo trilogije’ Daga Johana Haugeruda iščekuju s puno većim nestrpljenjem nakon “Ljubavi”. Sumacija je to recenzije filma “Love” objavljene na ovom mjestu u svibnju 2025. Pola godine kasnije, “Drømmer” (“Dreams”) premijerno se usnuo na Zagreb Film Festivalu uoči redovne kinodistribucije.

Očekivanja su bila visoka nakon što je “Ljubav” bila mrvu bolja od “Seksa”, tim više jer “Snovi” dolaze u hrvatska kina s reputacijom pobjednika Berlinalea i osvajača Zlatnog medvjeda, kao prvi norveški film kojemu je to uspjelo u povijesti. Svakako, “Snovi” su povezani s ostalim filmovima u intimnoj ispovjedačkoj naravi glavnih likova u pogledu ljubavnih i inih iskustava.

Naslov “Sex/Dreams/Love” u uvodu podsjeća da je posrijedi trilogija prije nego što na ekranu ostanu samo “Snovi” (ovaj film je izvorno planiran kao drugi/središnji dio, iako je imao premijeru posljednji). U “Seksu” se govorilo o ljubavi i snovima, čime je Haugerud bildao nastavke.

“Čudno je kako se snovi mijenjaju kad govoriš o njima popuniš rupe da stvoriš koherentnu priču”, rekao je jedan lik. Sada je u fokusu tinejdžerka-sanjarka, 17-godišnja Johanne (Ella Øverbye) čije snove, unutarnje misli i osjećaje, ispisane u formi dnevnika, osluškujemo odmah od početka filma.

“Moj život je u oblacima. Ponekad zamišljam prozirni veo od oblaka, a onda se brinem da tamo nema ničega što bi sve držalo na mjestu. I da će sve što jesam pasti na ulicu i biti isprano kišom”, govori ona i podsjeća da je Haugerud najprije bio spisatelj dok nije postao redatelj.

Johanne se zaljubljuje u nastavnicu francuskog jezika Johanna (Selome Emnetu) i svoje romantične fantazije/fiksacije bilježi u dnevnik (“Kao da mogu osjetiti njezinu prisutnost u svom tijelu...”) koji će dati baki Karin (Ingrid Giæver) da pročita i kaže što misli kao književnica. Baka, međutim, pokaže dnevnik Johanneinoj mami Kristin (Ane Dahl Torp) i ona u dnevniku postupno vidi “mali feministički dragulj od teksta” (“queer” buđenje) i poželi ga objaviti, iako ga je njezina kćerka “pisala za sebe”.

Cijeli film nadalje počiva na razgovorima triju generacija žena pozicionirajući se između mladenačke “indie” komedije o odrastanju i transgeneracijske obiteljske drame dok majka i baka (kao i gledatelj), odgonetaju što je u dnevniku stvarno, a što snolika fikcija, usput se prisjećajući vlastite adolescencije.

Neki dijalozi su iznimno interesantni na temu (seksualnog) identiteta, posebno je zgodna rasprava o “Flashdanceu” s feminističkom perspektivom. No, za film koji se bavi snovima ne bi bilo naodmet da je malo više snolik (vizualan), a manje konverzacijski nastrojen, tj. da zamućuje granicu jave i sna.

Stepenice obavijene maglom i biblijska aluzija na Jakobove ljestve rijetki su pamtljivi vizualni trenuci filma koji u trećem činu skreće s glavne teme kad Haugerud uvodi političke konotacije u fiktivnoj “aferi” između nastavnice i maloljetnice (Johanna pročita dnevnik i kaže majci učenice da se osjetila zlostavljanom).

Potpisnik ovih redaka nadao se da će “Dreams” dosegnuti kulminaciju i biti najbolji dio trilogije, malo bolji od “Love” (kao što je “Ljubav” malo bolja od “Seksa”), te dobaciti do četiri zvjezdice ili makar *** ⅔, ali to se nažalost nije dogodilo. Takvi “snovi” su ostali nedosanjani.