Toni Volarić: ‘Vuk‘ je božićni dar svima koji još uvijek razumiju da ima smisla biti čovjek. Euro nije božanstvo...

Novinar i dokumentarist Toni Volarić već godinama gradi projekte u čijem su središtu ljudi, emocije i priče od kojih neke ostaju ispod radara.

Toni govori o filmu "Vuk koji je tražio ljubav", posvećenom volonterima koji djeci u bolnicama čitaju priče za laku noć, a koji će se emitirati na trećem programu HRT-a, na Sv. Stjepana, dan poslije Božića.

Osvrće se i na jubilarnu, stotu epizodu serijala "Hrvatskih 1000 Tonija Volarića", kao i na nove dokumentarne projekte o autorima koji su obilježili domaću kulturu.

Autor jedinih dokumentaraca o Oliveru, Arsenu, Dinu Dvorniku, Vici Vukovu i mnogim drugima, otvoreno govori o povremenom radu bez budžeta, snimanju iz potrebe i emociji kao glavnom pokretaču svog autorskog rukopisa te začinima i detaljima iz privatnog života koje bi vrlo lako smjestio u desetominutnu epizodu o sebi samome."

Dokumentarni film "Vuk koji je tražio ljubav", koji će se emitirati na Štefanje na HRT 3, bavi se volonterima koji djeci u bolnicama čitaju priče za laku noć. Što Vas je osobno najviše dotaknulo u toj priči?

- "Vuk" je božićni dar svima koji još uvijek razumiju da ima smisla biti čovjek, pomoći drugome, pritom posebno mislim na našu djecu. Smatram da euro nije božanstvo kojem treba podrediti život. Rastavljen sam četrnaest godina, imam dva sina i bili smo u situaciji da smo morali u bolnicu. I tada, a i sada u kratkom dokumentarcu, ali i općenito u životu, najviše me pogađaju - oči.

U njima sve piše, u ovom slučaju nešto kao "stari moj, tata, ajmo mi doma, možda sam od sebe ozdravim. Ne ostavljaj me u bolnici." Znam da u društvu u kojem "velike i opasne" nerijetko glume kukavice, to nije popularno priznati, ali svaki puta mi na istom mjestu u filmu krene suza.

Četiri volonterke donose na sam Badnjak torbe pune priča kojima će pokušati smiriti te oči i spustiti dječje kapke u spokoj svete noći. Pa ljudi, kakva povjerenstva, forumi, odbori, stranačka mladež, partijske knjižice, ovaj ili onaj pozdrav, kakve crne ili žute košulje?

Dođite bez provizije vi koji ju uzimate za prenamjenu zemljišta i dajte malim pacijentima sat vremena koje je vama dao Bog. I narod koji uglavnom ništa ne razumije i zna koga ne želi na vlasti. Tako ćete se svidjeti djetetu rođenom u štalici, ne davanjem 500 eura lemojzine na misi.

Film je snimljen bez budžeta i premijerno prikazan u Vukovaru. Koliko Vam je danas važno raditi projekte koji nastaju iz čiste potrebe da se ispriča priča, bez obzira na produkcijske uvjete i koliko je to težak zadatak?

- Uh, da, film o volonterima snimljen je volontiranjem. Ne možemo se sad ekipa ni ja predstavljati nekim dobročiniteljima, moramo svi raditi nešto kako bismo litru pitke vode na kojoj ležimo, mogli platiti više nego litru benzina. Moramo nekako školovati djecu, iako su neki koji nas kao predstavljaju, uvijek u školu zalazili baš kad je bio veliki odmor.

Pa ovih dana imate izjavu visokog dužnosnika da očekuje kako će tijekom blagdana potrošnja rasti?! Skupilo se nas par koji umišljamo da znamo raditi filmske priče i dali rad i iskustvo bez kune. I nije nam kruna pala s glave, dobili smo druge poslove, živimo i stvaramo; od Vukovara, bez da smo za emitiranje tražili ili dobili ikakvu naknadu, do HTV-a i Trećeg programa. Treba raditi humanitarne projekte, svako činjenje dobra oplemenjuje.

Serijal "Hrvatskih 1000 Tonija Volarića" stigao je do svoje stote epizode. Kako je izgledao put od prve do stote priče i jeste li uopće na početku mogli zamisliti da će projekt trajati ovako dugo?

- Priliku mi je dala Ana Milić, urednica Mozaičnog programa, sada već u mirovini. Sastanak je trajao petnaest minuta. Naravno, blagoslovilo je serijal i moj angažman i vodstvo kuće i bilo je "ajmo raditi".

Reakcije, barem one koje ja registriram su dobre, a sve češće čujem kako ljudi nisu imali mnoge informacije o ljudima koji su ostavili u ovoj zemlji ozbiljan trag. To mi je već dovoljno i drago mi je što je odlučeno da se sve epizode arhiviraju za neke druge i mlađe mozgove i duše.

U tih tisuću portreta spojili ste povijesne velikane, sportaše, glazbenike i suvremene ikone. Postoji li neka epizoda koja je i Vas osobno iznenadila ili Vas natjerala da drugačije gledate na hrvatsku povijest i identitet?

- Ha, otkriva se svašta u razgovorima s recimo povjesničarima. Jedan je tako u epizodi o kralju Tomislavu bez ikakvog obzira rekao kako ne postoji niti jedan znanstveni dokaz da je Tomislav okrunjen na Duvanjskom polju. Pa onda jedan od mojih sugovornika kaže kako Marco Polo baš nikakve veze s Korčulom nije imao.

Fascinantno je shvatiti da se neke stvari u povijesti toliko fabriciraju da se namjerno prešućuju propovijedi u kojima je blaženi Alojzije Stepinac itekako kritizirao NDH. Pa, mnogima danas bliža tema - kako je Vice Vukov, da bi obitelj preživjela njegovo protjerivanje iz javnosti, napisao i sam pripremio fotke za pravu kuharicu. Ili još recentnije, kako je na promociji prvog albuma Dina Dvornika u zagrebačkom klubu bilo par desetaka ljudi kojima nije bilo jasno što sad taj mladić nešto skače i pleše po pozornici.

U novoj, trećoj sezoni serijala "Zauvijek autor" mijenjali ste koncept i donijeli publici nova imena domaće glazbene scene. Što ste željeli postići tim pomakom u formatu?

- Format se, kao djelomično i ekipa, moraju osvježavati. Treća se sezona, u produkciji Cantusa i HRT-a tek snima, pa se u javnost još uvijek ne ide s detaljima. Peto ljeto nisam bio na moru, ali sam napisao svih šest scenarija za filmske priče o Jasenku Houri, Neni Ninčeviću, Miri Buljanu, Ines Prajo, Tomislavu Mrduljašu i Damiru Urbanu. Po njima su do sada snimljene dvije epizode, a evo, smijem otkriti da će u svakoj epizodi biti uživo izvedena po tri hita glavnih likova. I to na otvorenom, pa će biti zanimljivo pratiti reakcije prolaznika na iznenadni koncert.

Redatelj je iskusni Siniša Hajduk, a za sada izvrsno surađujemo, svjesni da smo nas dvojica iskusnijih neka vrsta sidra mladenačkom poletu mlađeg dijela ekipe. Jesmo li uspjeli, trebali bismo svi zajedno vidjeti na jesen. Budući da govorim za Slobodnu, volio bih svima koji me već desetak godina zovu i pitaju gdje mogu vidjeti film o Popadiću, Momi, Popi kako ga je već tko zvao da je napokon svima dostupan na YouTubeu.

Jasenko Houra, Urban, Neno Ninčević, Ines Prajo… svi oni imaju snažan autorski pečat. Kako pristupate portretiranju ljudi koji su već toliko puta ispričani, a da pronađete novi kut?

- Za početak, nemam problem glumljenja samozatajnog neshvaćenog genijalca koji ne želi iznositi ideje, u strahu da će ispasti nedovoljno kreativan i mudar. Pedesetak umjetnika o kojima sam napravio dokumentarce upravo su me tome naučili. Imaš ideju, tekst, modulaciju, riff na gitari, rješenje za spot? Lupaj, reci, istrči, "otvori krilo i ubacuj pred gol", samo tako se do nečega dolazi. No, ipak, ključnim mi se čini – staž i poznanstvo s tim glazbenicima ili tekstopiscima i minuli rad, naravno.

Treba godinama biti među njima da se naviknu na vas kao antilope na kameru. Opet, kad se radi, svatko zna gdje mu je mjesto, naslovnice i intervjui su važni za gledanost, ali ako su i glavni motiv – počni razmišljati o otvaranju butika.

Angažirani ste i na making of filmu mjuzikla "Radio Dubrava" u Kazalištu Komedija, na glazbu Prljavog kazališta. Što Vas privlači u tim "pričama iza pozornice" i koliko su Vam one važne kao dokument vremena?

- Gledatelj želi vidjeti ono što sam nije mogao i još se pri tome malo educirati, zabaviti ili čak motivirati za bavljenje umjetnošću. Tom Jones je radio kao građevinac, a gdje je danas. Prljavo kazalište i Jasenko Houra, ispjevali su glazbenu podlogu mog i mnogih drugih života, bar na hrvatskom. Rođen sam i živim u Dubravi, a priča mjuzikla smještena je upravo u taj dio grada potkraj devedesetih godina, što ćete veći motiv?

Osim toga formativne sam godine proveo oko Crkve Sv Franje, pokraj zgrade Komedije, studirao sam solo pjevanje i pjevao u "Figarovom piru" u istom kazalištu. Jako se veselim večeri provoditi radno s redateljem Krešom Dolenčićem, Anom Tonković, "mojim" Jajom (Jasenkom Hourom), novom i strašno ambicioznom ravnateljicom i ansamblom dok stvaraju novo umjetničko djelo.

Vaš rad često balansira između televizije, filma, glazbe i kazališta. Osjećate li se više kao novinar, autor, kroničar ili Vam te podjele uopće nisu važne?

- OK, malo sam ostario pa je vrijeme da postanem otvoreniji u odgovorima na ovakva pitanja. Osjećam se kao fakin iz predgrađa koji malo drugačije gleda ljude i događaje, od istine provjerene u stranačkom stožeru i onda ispisane na blessimetru neke informativne emisije. Nema tu titule ili zvanja koje bih iza zareza pripisivao svom, mnogima malo važnom radu.

Kao ludi udav, gledam i senzorima registriram pokrete. Nešto mi padne na pamet, zaintrigira me i mislim da bi moglo biti zanimljivo tisućama duša, omotam se, stežem, gnjavim i čekam da osjetim da mi se tema predala, da je moja. I onda ju pokušam tako modelirati da bi mogla biti zanimljiva i gledateljima ili čitateljima. To je tada samo moje viđenje nečije biografije i mjesta u povijesti, naravno ništa bez ekipe ljudi koja je uz mene. I nakon svega toga čeka vas "sekretar SKOJ-a" koji vam za projekt mora odobriti neophodan novac.

Čast iznimkama, ali dio tih ljudi nije baš puno priča ili tekstova iza sebe ostavio. Pa pogledajte rezultate, sve piše, gledanost, čitanost i posjećenost su mjerljive kategorije, kao i novac koji su dobili. Na sreću ova je zemlja puna talentiranih ljudi svih struka, ali nazovite sada neke od njih, a ako se ne jave to je zato što taksiraju da bi preživjeli.

U gotovo svakom projektu u fokusu su ljudi i njihove priče. Što Vas kod čovjeka najbrže "zakači", emocija, talent, sudbina ili ranjivost?

- Emocija je moj najveći adut, ali i tihi ubojica. U poslu ta crta može rezultirati izvrsnim rješenjima, ali u privatnom životu ste – četrnaest godina rastavljen, haha. Recimo, odluka da bez ikakvog novca snimim svoj prvi ozbiljniji dokumentarac o Momčilu Popadiću bila je nepromišljena, ali mi je, baš kako je Tonči Huljić na premijeri u "Karamana" i predvidio, odredila smjer i postala egzistencijom.

Odluka da gotov film o Oliveru na zadnjoj marendi prije montažerovog odlaska doma, potpuno kronološki okrenem od smrti prema rođenju, činila se dobrom. Međutim o tome kad u privatnom životu nedovoljno razmislite i prepustite se emociji, čak i kad je jasno da trčite prema provaliji, ali kao Forrest Gump, trčati volite, ma bolje ovdje čitatelje ne zamarati.

Radni ritam Vam je intenzivan i raznolik. Kako izgleda Vaš privatni reset? Imate li ritual kojim gasite kameru u glavi?

- Nisam neki velik, skup, poznat, niti zavičajno umrežen autor, ali sam sretan. Budući da sam osjetljiv na nepravdu, spletke i klanove, teško se provlačim tjesnacima kojima stiže novac za financiranje projekata. Ali, čini mi se da postoje gledatelji i čitatelji koji vole što i kako radim, mnogi pričaju da bih emocijom u priči rasplakao kamen.

Ostavljam procjenu gospođi s Komiže, bakici iz Čakovca, studentu s Hvara ili mesaru iz Dubrave. Oni su publika, njima su filmske i druge moje priče namijenjene. Priče o umjetnicima koji su i njima bar malo olakšali život, ostavili dubok i važan trag i djelima pričali svijetu o Hrvatskoj. Ne njihovoj ili našoj, plavoj ili crvenoj, Gospinoj ili Josipovoj, lijenoj ili vrijednoj. O zemlji dugo sanjanoj, a brzo iseljenoj. Koja ovih dana uglas pjeva bebi iz štalice.

Kad biste danas morali sažeti vlastiti profesionalni put u jednu "desetominutnu epizodu", što bi u njoj bilo obavezno, a što biste namjerno izostavili?

- Uh, izvrsno pitanje. Snijegom zatrpana Dubrava, mast na kruhu… Faza sedmogodišnjeg glumca u dječjim serijama npr. "Zlatna nit", prve ljubomore, crkveni zborovi, pa onda i klasa Ljiljane Molnar Talajić... More i dupini na dva metra od mene. Nekoliko ljubavi koje ne znam sačuvati. Osam godina rada za BBC. Pedesetak dokumentaraca za moj HRT. Stotine proznih tekstova, u zadnje vrijeme i pokušaji poezije za uglazbljivanje. Sinovi Vito i David. Moj život je film, a redatelj upravo slavi rođendan.