Sudeći po foršpanu, ekranizacija novele Denisa Johnsona o životu drvosječe Roberta Grainiera, posredno i izgradnji moderne Amerike u ranom 20. stoljeću, djeluje kao Malickova drama iz faze “Božanstvenih dana”. Riječi zapisane u najavi “Snova na tračnicama” (“Train Dreams”) unutar pregleda jesenske filmske sezone u “Slobodnoj” pokazale su se točnima.
Da je (mladi) Malick adaptirao istoimenu Johnsononovu novelu iz 2011., vjerojatno bi taj film izgledao približno kao što izgledaju “Snovi na tračnicama” Clinta Bentleyja, njegova potencijalno dostojnog nasljednika. “Train Dreams” je malickovski film u najboljem smislu riječi. Prekrasan, poetičan, meditativan, elegičan, produhovljen, kontemplativan, lirski i epski, kao stvoren za veliki ekran.
Upravo zbog toga, bilo je divno usnuti “Snove na tračnicama” u londonskom kinu “Curzon Bloomsbury”, nekoliko dana prije nego što se su doživjeli streaming premijeru na Netflixu. Streaming servis iskeširao je 16 milijuna dolara za prava na film tijekom njegovih premijernih projekcija na Sundance festivalu.
Kao što to obično biva s festivalskim dramama na Netflixu, “Train Dreams” će teško dosegnuti prvo mjesto gledanosti pored lakonotnih komercijalnih filmića (“Pjenušavi problemi”). Možda “Snove na tračnicama” načine vidljivijima nominacije za Oscara u nekima od važnijih kategorija ako ih dobije (npr. najbolji film, režija, adaptirani scenarij, fotografija, glavna muška uloga Joela Edgertona pa i sporedna Williama H. Macyja), što svakako zaslužuje.
Ovo je jedan od najboljih filmova 2025. i njegovo mjesto na gornjoj polovici godišnje “best of” liste “Slobodne” sasvim je izvjesno. Film koji se duboko proživljava dok traje i nastavlja se još dublje proživljavati jednom kad završi. Priču o vlakovima, stablima, drvosječama i željezničarima Bentley i koscenarist Greg Kwedar (“Sing Sing”) nadahnuto su iskoristili da obrade egzistencijalne teme poput života, smrti, žalovanja i čovjekove prolaznosti.
“Train Dreams” je odiseja u unutarnjem svemiru jednog čovjeka od kraja 19. do sredine 20. stoljeća. On je šutljivi, skromni, stoički Grainier (izvanredan i suptilan, nikad bolji Edgerton). Narator s glasom Willa Pattona pripovijeda Grainierovu priču i govori umjesto glavnog lika, pretvarajući u riječi sve što on prešućuje nijemo prateći kako se stari svijet oko njega mijenja i rađa novi, od ostataka bezakonja Divljeg zapada do postupnog napretka (američke) civilizacije krčenjem šuma i gradnjom tračnica za vlakove.
Ordinarno i ekstraordinarno isprepleću se u “Snovima na tračnicama” dok nas narator vodi kroz ključne trenutke u Grainierovu životu koje će nositi u sebi do smrti, počevši od zaljubljivanja u Gladys (Felicity Jones) i svjedočenja umorstvu kineskog radnika (nesretnik je bačen s još nedovršena mosta), što ga traumatizira i proganja jer nije to uspio spriječiti, a Bentley ne bježi od toga da demitologizira mitski “American Frontier” i koristi sekvenciju kao kritiku stvaranja moderne Amerike za koju su mnogi ljudi živote dali, uključujući migrante.
Snovi o budućnosti s Gladys skicirani su u divnoj sceni kad njih dvoje zamišljaju zajednički život u kući što se tek treba sagraditi. U tome Grainier pronalazi smisao postojanja i Bentley budi Malicka u sebi uz pomoć snimatelja Adolpha Velosa sa zadivljujućom fotografijom ruralne idile i jutarnjeg/večernjeg “zlatnog sata”, savršenim krajobrazima, tj. suodnosom ljudi i prirode. Međutim, Grainierovi snovi se nažalost rasprše kad ga zadesi golema tragedija.
Druga polovica filma je karakterna studija čovjeka koji u sebi tiho nosi tugu i bol dok se u njegovim “snovima na tračnicama” isprepleću sjećanja na prošlost i vizije budućnosti. Grainier pokušava dokučiti misterij života, pronaći svoje mjesto u novom svijetu i zaliječiti dušu, uz malo sreće kao što stablu znaju ponovno izrasti grane, čak i onom koje vjetar pokosi.
Suptilnost filma, ekvivalentna Edgertonovoj ulozi, reflektirana je i u Grainierovu odnosu s novouvedenim likom Claire (uvijek dobra Kerry Condon), djelatnicom šumarske službe. Claire je više tu da podsjeti Grainiera na metafizičku povezanost svih ljudi na zemlji, nas, naših predaka i onih koji će nas naslijediti.
“Mrtvo stablo jednako je važno kao i živo”, govori Claire, dok na pamet pada naslov Malickova “Drva života” čiju veličanstvenost Bentley doseže savršenom fotografijom i glazbom Brycea Dessnera (član grupe The National). Claireinom analogijom, mrtav čovjek jednako je važan kao i živi, sve dok sjećanja na njega ne izblijede.
Bentley sugerira metafizičku povezanost živih i mrtvih, kao i čovjeka i prirode. Upečatljiv kadar čizama pokojnog drvosječe (jedini trag njegova postojanja/sjećanja na njega) zakucanih za stablo vrlo je simboličan kad mu se Bentley vrati s protokom vremena i snimi kako su postale jedno s deblom.
Stabla su stoljećima na Zemlji, starija su od čovjeka i bit će ih jednom kad nas ne bude, kao da shvaća Grainier, svjestan koliko je malen i prolazan u odnosu na veću sliku svijeta. Važno značenje u filmu imaju i vlakovi kao simbol povezanosti, ali i svijeta koji ide naprijed. Vlakovi nastavljaju voziti i kad život jednog čovjeka stane, ostavljajući njegove snove na tračnicama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....