‘Trenutak nestajanja‘: Djeca nisu dobro

WTF, what the fuck ili koji k....? Pitaju se to u više navrata likovi misterioznog horora “Trenutak nestajanja” (“Weapons”). Gledateljima će se također s usana oteti isto pitanje tijekom drugog filma Zacha Creggera koji je krajem 2022. skrenuo pažnju na sebe s “Barbarianom”.

U recenziji “Barbariana”, objavljenoj na ovom mjestu u prvoj polovici siječnja 2023., zapisano je da se Cregger “potvrđuje kao netko koga treba držati na oku kad je horor žanr u pitanju”. “Trenutak nestajanja” bolji je od Creggerova prvijenca i kompletira trolist zasad najboljih horora 2025. godine s “28 godina kasnije” Dannyja Boylea i “Vrati mi je” braće Phillipou.

Sada je Cregger još nepredvidljiviji i više se poigrava očekivanjima gledatelja dok zapleće i raspleće misterij, neočekivano miješajući horor s humorom i potencirajući “WTF” reakcije (“Vidim nešto što uopće nema smisla!”). Zaplet je i ovaj put intrigantniji od raspleta, tj. otkrića misterija, ali neovisno o tome “Weapons” je izvrstan film, jedan od onih za koje je uputno ući u kino sa što manje prethodnog gledanja foršpana i/ili čitanja recenzija, uključujući i ovu kritiku.

Što manje znate o “Trenutku nestajanja” i njegovu misteriju iz naslova, to bolje. Misterij je za anale, ispričan u formi moderne grimmovske priče za “laku” noć ili uz logorsku vatru i zasigurno je izazvao ljubomoru kod Stephena Kinga. A glasi ovako... Znači, ta jedna srijeda bila je normalan dan za cijelu školu, samo što je danas bilo drukčije. U svakom drugom razredu bila su sva djeca, ali učionica gđe Justine Gandy zjapila je potpuno prazna. A znate li zašto?

Zato što se prethodne noći, u 2.17 sati, svako dijete probudilo, ustalo iz kreveta, sišlo niz stepenice i izišlo u tamu. I nikad se više nisu vratili... Čista “mystery” jeza na tragu sjajnog “Piknika na Hanging Rocku” Petera Weira, čak i više kad vidimo da su neke kamere snimile djecu kako odlaze u mrak, trčeći između suburbanih kuća s raširenim rukama kao da se pretvaraju da polijeću u kolektivnoj igri zrakoplova, odnosno da imitiraju avione.

Ukupno je nestalo sedamnaestero učenika (2.17!), a svi su iz jednog razreda. Pitanje je zašto baš iz razreda gdje radi učiteljica Justine (Julia Garner). I zašto se na nastavi pojavio samo jedan učenik, povučeni Alex (Cary Christopher)? Zašto i on nije napustio svoju kuću u 2.17 ujutro? Sumnja pada na učiteljicu (i klinca) kojoj ravnatelj Marcus (Benedict Wong) sugerira da se povuče dok traje lov mještana na nju kao dežurnu vješticu.

Justine podrobnije upoznajemo u prvom poglavlju ambiciozno strukturiranog filma “Weapons”, ispričanog nelinearnom naracijom iz multiplih perspektiva nekolicine likova poput oca jednog od iščezlih klinaca Archera Graffa (Josh Brolin), preljubničkog policajca Paula (Alden Ehrenreich), “đankija” Jamesa (Austin Abrams) i samog malog Alexa.

Osjeti se u mozaičnoj strukturi i ansamblu odličnih glumaca da je Cregger citirao Andersonovu “Magnoliju” (WTF + PTA) kao jedan od uzora, pri čemu Paul podsjeća na brkatog policajca Jima (John C. Reilly). Brižno karakterizirane likove vidimo u novom svjetlu iz druge/tuđe perspektive, čime Cregger gledatelja navodi da preispita prethodno viđeno/ono što misli da o njima zna, usput bildajući misterij na sporogoreći način i odlažući njegovo otkrivenje, tj. davanje odgovora.

S linearnom strukturom “Trenutak nestajanja” sigurno bi bio manje intrigantan i snažan, ali to se može reći i za “Pakleni šund”, “Jackie Brown”, “Divlju noć” i mnoge druge filmove slično razlomljene narativne građe. No, “Weapons” je prvenstveno hororska “Magnolija”. Iako crni humor katkad prijeti potkopati horor, naročito u finalu, film je najvećim dijelom tonalno ujednačen, a Cregger umije prenijeti nelagodu u nizu scena.

Premonicijske snomorice s klincima sa spuštenim glavama na klupama stvorene su da trgnu i osupnu gledatelja, kao i trčanje raspamećenog ravnatelja okrvavljena lica s rukama u pozi polijetanja nestale djece kad se zaleti prema Justine kao zombi ili “navođeni projektil”. Bizarna kuća s prozorima prekrivenim novinama koja krije dvije figure u tami strašnija je od one iz “Barbariana”, a mogla bi se nalaziti u istoj suburbiji.

Napokon, pojava ženskog lika crvene kose i “klaunovske” šminke (na prvu se može učiniti da je to Isabelle Huppert, ali neka ime gotovo neprepoznatljive glumice ostane neizgovoreno) izaziva horor veći od Pennywisea. Možda najnezaboravnija scena je košmar s divovskom strojnicom projiciranom iznad kuće iz predgrađa (metaforički i poviše cijele Amerike pa i svijeta) koja, uparena s prizorom opustjela razreda bez djece, djeluje kao alegorija na pucnjave po školama.

Od političara koji siju agresiju među ljudima, upravljaju s njima kao marionetama i pretvaraju ih u oružje, do bijesa koji sve više ključa ispod površine društva, “Trenutak nestajanja” je podatan za alegorična iščitavanja. Cregger je uz braću Philippou prvo ime novog horora.