‘U izgubljenim zemljama‘: U potrazi za ‘Igrom prijestolja‘

“Obožavam raditi s Paulom”, rekla je Milla Jovovich u ekskluzivnom intervjuu za “Slobodnu” 2021. godine. Paul je njezin suprug. Paul W. S. Anderson, žanrovski redatelj “Smrtonosne bitke”, “Vojnika”, “Na rubu horizonta” i “Resident Evila”. Milla i Paul postali su nerazdvojni glumačko-redateljski par otkako su se vjenčali 2009. godine.

Gotovo svaki film Anderson je otad snimio s Jovovich, konkretno “Resident Evil: Drugi svijet”, “Tri mušketira”, “Resident Evil: Osveta”, “Resident Evil: Konačno poglavlje” i “Monster Hunter”, samo ne “Pompeje”. Ni Milla u međuvremenu nije snimila puno filmova bez Paula, npr. “Trokut osvete”, “Meta”, “Svijet budućnosti”, “Paradise Hills”, “Hellboy” i “Do zadnjeg udaha”.

Tako, nije neko iznenađenje da je u kina stigla njihova nova, sedma suradnja “U izgubljenim zemljama” (“In The Lost Lands”), utemeljena na istoimenoj kratkoj priči pisca Georgea R. R. Martina, autora slavne “Igre prijestolja”. “U izgubljenim zemljama” na trenutke natuknu političke intrige na tragu “GOT-a”, ali duo Anderson–Jovovich iza i ispred kamere sugerira da će film više biti distopijska akcijska fantazija u “Resident Evil” stilu.

To je očekivano, ali neočekivano je da “In The Lost Lands” zakazuje upravo u akcijskom segmentu, ako je već scenaristički tanak, u ovom slučaju i zbrčkan dok Anderson priča još jednu priču o ljudima i monstrumima protiv kojih se poslovično bori njegova supruga i kućna glumica Milla (demoni i vukodlaci nakon zombija i zmajeva).

Redatelj usporava kadrove do “slow motiona”, primjerice prvi put kad Jovovich kao vještica Gray Alys (prezime zvuči gotovo kao Alice iz “Resident Evila”) uzme dva pištolja u ruke negdje oko 40. minute filma (dugo joj je i trebalo), no traženi efekt izostaje budući da “U izgubljenim zemljama” ne pronalazi svjež pristup akciji i djeluje datirano.

Možda je samo jedna akcijska scena vrijedna spomena, kad se Jovovich i Dave Bautista u ulozi usamljenog lovca Boycea trebaju prebaciti visećim busom nalik na žičaru s jedne strane kanjona na drugu dok ih napadaju nekakvi kultisti. Dio problema leži u ukočenoj glumi i neinspiriranoj režiji, ali i u Andersonovoj odluci da oponaša vizualnost iz “Gospodara neba i svijet sutrašnjice”, “300” i “Sucker Punch: Baby Doll uzvraća udarac”, snimivši cijeli film u studiju ispred tzv. zelenog ekrana s naknadno nadodanim računalno-generiranim pozadinama itd.

Iako Andersonovi filmovi u pravilu izgledaju skupocjeno i vizualno dojmljivo, “In The Lost Lands” doima se jeftino. “Umjesto da požurim s postprodukcijom kao mnogi filmovi koji nakon šest mjeseci već budu u kinima, mi smo zapravo efekte radili godinu i pol”, otkrio je Anderson za “Slobodnu” u povodu “Monster Huntera”, koji je djelovao kao blockbuster od 100 milijuna.

Čini se da je ovaj put Anderson požurio s postprodukcijom pa mu film izgleda kao direktno-na-video kopija četvrtog “Pobješnjelog Maxa” i “Dine” u sepija tonovima. Možda bi sve bilo gledljivije da barem na ekranu postoji mrva šarma koju Anderson pokušava stvoriti carpenterovskom elektroničkom glazbom i vesternskim štihom po uzoru na Sergija Leonea.

Anderson je počesto nezasluženo omražen filmaš, ali na primjeru ovog filma omraza može biti razumljiva i njegovim najvećim fanovima. “U izgubljenim zemljama” spada među redateljeva najslabija ostvarenja uz zadnja dva “Resident Evila”.