U njemu još uvijek tinja glumačka vatra na sreću fanova: izgovorio je dva nova monologa za anale i vratio se sa stilom

Prijevremena mirovina Daniela Day-Lewisa (“Nepodnošljiva lakoća postojanja”, “Moje lijevo stopalo”, “Posljednji Mohikanac”) napokon je prekinuta. Nakon duge osmogodišnje pauze od “Fantomske niti”, trostruki oskarovac, prvak metodske glume i jedan od najvećih glumaca vratio se filmom “Anemone” u debitantskoj režiji njegova sina Ronana Day-Lewisa.

Daniel je izjavio kako “nikada nije namjeravao otići u mirovinu, zapravo”, ali tako je izgledalo, iako je on odlazak u ranu penziju već najavljivao još krajem devedesetih. Ovo mu je bila uvjerljivo najduža glumačka pauza, duža od one nakon “Boksača” i “Lincolna” (po pet godina).

U neku ruku imalo je i smisla da se umirovi baš poslije “Phantom Thread”, ako je već to bio naumio, s obzirom da je u tom filmu na neki način odigrao “meta” ulogu, glumeći opsesivnog, perfekcionističkog umjetnika (modnog dizajnera) kakav je i sam. Bila bi to “mirovina skrojena po mjeri”, kako je glasio naslov SD recenzije “Fantomske niti”.

No, “Anemone” također sadrži poneke “meta” konotacije za Day-Lewisa. To je prvi film u povijesti na kojem je on sudjelovao i u pisanju scenarija (sa sinom Ronanom), a politički se dotiče Sjevernoirskog sukoba i time naslanja na glumčeve drame “U ime oca” i “The Boxer”.

“Anemone” je film o očevima i sinovima, tj. odnosu oca i sina. A Day-Lewisov lik Ray Stoker, umirovljeni veteran s PTSP-om koji je služio u Sjevernoj Irskoj, inicirao je samoizazvano izgnanstvo/izolaciju i povukao se od svijeta, baš kao i glumac.

Ronan je pogurao očev povratak (u ime sina), a zauzvrat za režijski prvijenac dobio vrlo intenzivnu day-lewisovsku ulogu kakve je odigrao u filmovima velikih redatelja Martina Scorsesea i Paula Thomasa Andersona “Bande New Yorka” i “Bit će krvi”. Ispočetka Day-Lewis glumi samo očima, tj. pogledom, jer Ray nikako da progovori.

Međutim, sin je dobro prostudirao novomilenijske očeve uloge iz spomenutih filmova i, kad Ray prekine šutnju, ovjekovječio barem dva njegova nova vulkanska monologa za anale kojima je u potpunosti uronio u lik i pokazao da u njemu još tinja glumačka vatra na sreću fanova koji su pohodili “Everyman Cinema” u londonskom Hampsteadu. Kamera u jednom trenu hvata odraz plamena u zjenici Day-Lewisova oka, što podsjeća na prizor sa Stalloneom u “Plaćenicima”.

Stallone je spomenut s ekstra povodom: Ray u jednoj sceni ima (anti)ratni monolog na tragu PTSP-ovca Ramba i psihički se skršio pred bratom Jemom (Sean Bean), hrvajući se s demonima prošlosti i prisjećajući se traume koja ga proganja i razlog je njegovog osamljenja u šumi, tj. napuštanja supruge Nesse (Samantha Morton) i sina Briana (Samuel Bottomley).

Jem je s Nessom odgojio Briana kao svoje dijete i odlazi kod otuđena brata kako bi ga nagovorio da se vrati i popriča sa sinom koji prolazi psihičku krizu, a ovaj će mu s vremenom otvoriti napaćenu dušu u svrhe iskupljenja i emotivne katarze. Veći dio filma otpada na razgovore dvojice braće u Rayovoj kolibi, stoga mladi Day-Lewis poseže za ekspresionističkom režijom kako “Anemone” ne bi djelovao kao filmovana šekspirijanska kazališna predstava.

Redatelj koji je karijeru započeo kao vizualni umjetnik dosta pažnje polaže u izgled filma i sa snimateljem Benom Fordesmanom (“Ljubav i krvoproliće”) orkestrirao je nekolicinu dojmljivih kadrova, od početnih prijetećih oblaka koji se kupe na nebu i vjetra što povija vlati trave do ženske prikaze ponad Rayova kreveta i ukazanja eteričnog konjolikog stvorenja nalik mješavini tekućeg aliena iz “Bezdana” i šumskog bića iz “Princeze Mononoke”.

Film nazvan po istoimenom cvijetu (šumarica ili anemona) balansira ne uvijek glatko na granici drame i fantazije/bajke, nije scenaristički ispoliran i povremeno djeluje i pretenciozno i pompozno u pokušaju da objedini poetiku Larsa Von Triera i Arija Astera (“synthwave” glazbu radio je kućni skladatelj potonjeg Bobby Krlic; “Festival straha”, “Beau se boji”).

Ipak, daleko od toga da redateljski debitant nije demonstrirao određeni talent za audiovizualno (ples braće u kolibi) i da ne zna kad treba glumcima prepustiti glavnu riječ i krupno ih kadrirati. Day-Lewis još uvijek sjajno drži krupne planove, a u jednom od njegovih prvih kadrova obasjava ga zraka sunca poput nekog božanskog bića. Simbolično. Glumačko božanstvo se vratilo.