‘U sjaju TV ekrana: (Tele)vizija odrastanja

Stidljivo se pojavio film “U sjaju TV ekrana” (“I Saw The TV Glow”) na hrvatskom tržištu. Jedna projekcija od strane zagrebačkog “Tuškanca” na samom izmaku 2024. nije pogurala makar limitiranu distribuciju po neovisnim kinima, ako već ne i širu u multipleksima.

Na kraju je “U sjaju TV ekrana” pronašao dom na streamingu, konkretno HBO Maxu, ali i tu je nekako ostao odveć nezapažen za film koji je premijeru imao na jednom Sundance festivalu i ukrasio mnoge strane “best of 2024” liste. Krajnje je vrijeme da ga se izvuče u prvi plan sad kad su horori opet aktualni kod nas. Iako, treba naglasiti i to podcrtati, “I Saw The TV Glow” nije horor-horor, kamoli ne nešto standardne nadnaravne vrste.

Više je to nadrealno-košmarni “lynchovski” tip “mind-bending” filma (“Izgubljena cesta”, “Mulholland Drive”) koji koketira s mladenačkim hororima devedesetih na velikom i malom ekranu, a ujedno je prilično meditativan, umjetnički i polueksperimentalan u pristupu ponajprije alegorijskoj priči o tjeskobnom odrastanju, potrebi za pripadnošću i potrazi za seksualnosti, identitetom i povezanosti.

Film se može opisati kao da su ga zajedno radili legendarni David Lynch i Gregg Araki, neovisni filmaš specijaliziran za nekonvencionalna, otkačena i melankolična tinejdžerska ostvarenja kao što su “The Doom Generation”, “Mysterious Skin”, “Kaboom”...

Njihov duh lebdi nad pričom o dvoje neprilagođenih mladih ljudi koji se ne osjećaju ugodno u svojoj koži, tinejdžeru-autsajderu Owenu (Justice Smith) i Maddy (Brigette Lundy-Paine kao spoj Anne Hathaway, Maye Hawke i Winone Ryder), opsjednutih fiktivnom televizijskom serijom “Ružičasta tama” ili “The Pink Opaque”.

Maddy voli cure, a Owen još ne zna. “Mislim da volim TV serije. Kad razmišljam o tome, osjećam se kao da mi je netko uzeo lopatu i iskopao utrobu. Znam da tamo nema ničega, ali i dalje sam previše nervozan da bih se otvorio i povjerio”, kaže zatvoreni tinejdžer o sebi.

Serija koju vole emitira se na kanalu za mlade svake subote u 22.30 (“Slijedi nova ‘Ružičasta tama’...”), ali “previše je strašna i njezina mitologija je komplicirana” za mlađe gledatelje, kako precizira Maddy, unatoč naizgled jednostavnoj priči o telepatski povezanim djevojkama (glume ih Lindsey Jordan i Helena Howard) u borbi protiv “čudovišta tjedna” poput Sladoledara i glavnog negativca znakovito nazvanog Gospodin Melankolija.

Owen postaje opsjednut serijom nakon što je vidio reklamu, no njegovi roditelji (“limpbizkitovac” Fred Durst i Danielle Deadwyler) brane mu da ostaje budan iza 22 sata. Kad je napokon pogleda zahvaljujući Maddy, koja mu snimi nekoliko epizoda na VHS kasete, smjesta je zalijepljen za ekran i ružičasti sjaj ga privlači poput magneta.

“Nisam mogao zaspati pa sam opet gledao”, govori Owen za “Ružičastu tamu” koja je, ističe se, svojevrsni spoj “Buffy” i “Are You Afraid of the Dark?”, ali opsjednutost likova njome podsjeća potpisnika ovih redaka na opčinjenost “Twin Peaksom” ranih devedesetih kao serije koja se nije preporučala mlađima, no svejedno smo je uspjeli (po)gledati i promijenili pogled na (TV) svijet nakon što smo slušali o njoj od starijih i bili zaintrigirani njezinom zaraznom misterijom.

“U sjaju TV ekrana” također uspijeva opčiniti proganjajućom snolikom atmosferom i ružičastom neonskom estetikom, uvući u ekran gotovo doslovno kao što uvlači likove koji misle da su postali dio serije (nakon što je otkazana) kad Maddy misteriozno nestane na nekoliko godina.

Jane Schoenbrun (“We’re All Going To The World’s Fair”) ovjekovječila je neke impresivne (noćne) kadrove poput zelenog kamiona za sladoled iz kojeg suklja ružičasti dim te, ugledajući se i na “Strance” Andrewa Haigha, “mindfuckovski” izblijedila granicu zbilje i fikcije/fantazije nakon što vrijeme prestane teći normalno za likove i njihova sjećanja se poremete.

“Vrijeme je protjecalo prebrzo, poput preskočenih poglavlja na DVD-u. Imala sam 19. A onda sam imala 20 i 21...”, konstatira Maddy i s njezinim zanimljivim opažanjem o suludom protoku godina prokleto se lako poistovjetiti, kao i s redateljičinom kritikom pretjerane konzumacije televizije u današnja streaming vremena koja konzumira mlade i formira njihove identitete, premda im ekran isprve nudi spas i bijeg od okoline.

“Što ako sam zapravo bio netko drugi s druge strane ekrana?”, pita se Owen kojemu “The Pink Opaque” izgleda drukčije i manje magično u odnosu na to kako se sjeća serije nakon što ju je godinama kasnije pogledao kad je postala dostupna na streamu. To je ustvari najveća strava filma “I Saw The TV Glow”. Spoznaja da ulaskom u svijet odraslih mnogi (mladi) ljudi izgube osjećaj divljenja i čuđenja prisutan tijekom odrastanja. Slijedi nova “Ružičasta tama”?