U slučaju pada kometa jedina šansa za opstanak je na otoku koji želi Trump: no, tamošnji bunkeri nisu dugog vijeka...

Greenland je u vrijeme izlaska prvog filma Donald Trump želio kupiti. Bilo je to u jesen koronske 2020. godine. Pet i pol godina kasnije, Trump je u vrijeme izlaska drugog filma potencirao teritorijalne pretenzije i želi zauzeti Greenland “milom ili silom”. Tajming nastavka pandemijskog hita “Greenland: Posljednje utočište” prilično je nezgodan pa i provokativan. Uz to je film podnaslovljen “Migracija” (“Greenland 2: Migration”).

S takvim (pod)naslovom ne iznenađuje da “Greenland 2” nije ostvario prevelik promet u američkim kinima u prvom vikendu prikazivanja. Izgleda da oba “Greenlanda” moraju biti eho stvarnosti našeg svijeta. Izvorni film bio je refleksija koronskog kaosa ogledanog u apokalipsi udara kometa zvanog Clarke, uključujući masovnu histeriju, scene paničnog pražnjenja polica dućana i valove nasilja.

Nastavak kapitalizira na tome. “Svi kažu da je ovo ‘novo normalno’. Prošlo je pet godina, više nije novo, a definitivno nije normalno”, govori John Garrity (Gerard Butler). John se sa suprugom Allison (Morena Baccarin) i sinom Nathanom (ulogu je od Rogera Dalea Forda preuzeo Roman Griffin Davis; “Jojo Rabbit”) nalazi u bunkerskom kompleksu na Greenlandu gdje su ljudi imali “najveće šanse za preživljavanje” kometne kataklizme koja je uništila 75 posto svijeta.

“Novo (ne)normalno” podebljava i paranoja u vezi maski, odnosno radijacije od koje će oboljeti svi koji ih ne budu nosili. Dok preživjeli očekuju da se situacija na površini poboljša i da mogu izaći vani, zalihe hrane polako bivaju oskudnije, a i serija potresa prijeti poljuljati bunker iz temelja.

Na kraju se to i događa, tako da su John i njegova familija prisiljeni na migraciju, tj. potražiti neko utopijsko ili barem sigurno utočište, recimo koje navodno pruža krater kometa u južnoj Francuskoj, čiji su zidovi “sigurna zona” od učestalih radijacijskih oluja i “možda ima čistog zraka i pitke vode”. Kraj svijeta je novi početak, proklamira “Greenland 2”, mijenjajući žanr od filma katastrofe do postapokaliptične akcijske avanture “survival” tipa.

Promjena žanra uvijek je dobrodošla, ali umjesto da se otisne u nepoznato nadograđujući priču prethodnika, što je premisa preživljavanja udara kometa i izlaska iz bunkera na površinu načelno nudila, redatelj-povratnik Ric Roman Waugh ovdje se isuviše oslanja na formulaičnost i generičko oponašanje boljih primjeraka preživljavanja postapokalipse od “Djece čovječanstva” do “Ceste”.

Ipak, Waugh je solidan žanrovski/akcijski redatelj, što je pokazao u zatvorskoj trilogiji (“Felon”, “Snitch”, “Shot Caller”) i Butlerovim filmovima “Pad anđela” i “Operacija Kandahar”. Tako, “Greenland 2” uspijeva povremeno izazvati uzbuđenje od pojave radijacijske oluje i plimnog vala do prebacivanja preko drvenog mosta (nestabilniji i klimaviji od onog u “Nadnici straha”) dok se tlo urušava.

Specijalni efekti nisu na najvećoj razini i uporaba tzv. zelenog ekrana je povremeno očita, no Waugh svejedno želi zadviti prizorima potopljenog Liverpoola i vozila kako prolazi kroz sada osušeni Engleski kanal. S druge strane, izgleda da Waugh ovaj put pod svaku cijenu želi da “Greenland” bude zrcalo svijeta pa na putu do juga Francuske John i familija doživljavaju susrete s vojnicima lakima na okidaču i naoružanim pljačkašima, povremeno redateljski orkestrirajući nešto nalik ratnoj zoni, kao da su se našli u Ukrajini ili pojasu Gaze.

To djeluje prefosirano, za razliku od zgodnog momenta da Amerikanci masovno migriraju u Europu (obično su na snazi migracije u SAD ili one iz Afrike u EU). Međutim, najveći minus “Migracije” jest što je film izgubio iznenađujuću humanost i emotivnost prethodnika, njegovu prizemljenu ljudsku obiteljsku dramu koja je razlikovala “Greenland” od npr. Butlerova “Geostorma” i sličnih blockbusterskih “disaster” spektakala novijeg datuma (“San Andreas”, “Moonfall”).

Sjetimo se, recimo, scene sa Scottom Glennom u ulozi Allisonina oca. Ništa na tom dramskom tragu nećemo vidjeti u nastavku, iako se uvijek pouzdani Butler svojski trudi biti emotivna jezgra filma i akcijski heroj spreman na samožrtvu zbog obitelji, poput Brucea Willisa u “Armagedonu”.

Ali, Waugh na kraju prednost daje jeftinoj naraciji u “offu” o gradnji razrušenog svijeta s problematičnom odjavnom mišlju (“Sutra pripada vama”), koja podsjeća na “Tomorrow Belongs To Me” iz “Cabareta”. No, tko zna. Možda je to Waughova ironija.