‘Until Dawn‘: Od slashera do zore

Buđenje u zoru za pisanje recenzije "Until Dawn" zvuči prikladno zbog naslova i premise horora snimljenog prema istoimenoj popularnoj "survival" videoigri iz 2015. godine. To znači da smo preživjeli do zore. Preživjeli noć. "Kad noć padne, strah dobiva oblik u mraku. Smrt pokreće noć iznova gdje novi užasi čekaju. Jedini način bijega jest preživite do zore", čuli smo riječi u filmu koje hororski živopisno oslikavaju njegovu priču.

No, za jedan horor nije baš neki kompliment da je noć protekla bez košmara nalik nečem prethodno viđenom na ekranu. A "Until Dawn" pokušava biti mala riznica horora, poput superiornije metafilmske/metahororske "Kolibe u šumi" koja se poigravala s žanrom poput "Vriska" i u tom procesu ga dekonstruirala.

Iza kamere okupila se ekipa poznata po filmovima strave i užasa: redatelj David F. Sandberg ("Kad se svjetla ugase", "Annabelle: Početak"), koji se vratio "matičnom" žanru nakon DC-jeva blockbustera "Shazam" i njegova nastavka, te scenaristi Gary Dauberman ("Annabelle", "Ono", "Časna", "Ono: Drugo poglavlje", "Časna II", "Tajne Salema") i Blair Butler ("Polaroid", "Pozivnica za pakao").

Povrh toga, u jednoj od uloga nastupa Odessa A‘zion iz novog "Hellraisera". Sandberg i njegovi scenaristi, svi redom ispraksirani u nadnaravnom hororu, zamislili su adaptaciju videoigre u "svake noći druga noćna mora" stilu, od slashera nadalje. Odnosno, svake noći drugi "live, die, repeat" scenarij arhetipskog horora, da se poslužimo krilaticom "Na rubu budućnosti".

Inteligentna videogejmerska premisa o napuštenoj kući usred šume, zaglavljenoj u vremenu, do koje se, predvidljivo, dođe starom cestom prema uputama čovjeka s benzinske crpke (Peter Stormare), nudila je potencijal s obzirom na "time loop" resetiranje nakon umiranja likova opet i iznova, junakinje Clover (Ella Rubin) i prijatelja (Michael Cimino, A‘zion, Ji-young Yoo, Belmont Cameli) u potrazi za njezinom nestalom sestrom (Maia Mitchell).

Ekipu tipičnih likova s tipičnim ponašanjem i dijalozima najprije napadaju ubojice s maskama, a tu su i nekakvi zombiji itd., tako da film može proći put od slashera do "Zle smrti" (scena izranjanja ženskog lika iz zemlje uključena) i dalje unutar žanra.

"Groundhog Day" postavka, koja se s repeticijama istog dana/noći razgranala na mnoge žanrove, od SF akcije (spomenuti "Edge Of Tomorrow") do horora ("Happy Death Day"), ovdje je predstavljena konceptom "umrite dovoljno puta i vrijeme će vam isteći".

Likovi su metafilmski svjesni postojanja "onog filma" ("Beskrajni dan"), pa i drugih tog tipa, ali "Until Dawn" ne preuzima crnohumorni, autoironični diskurs kao što to rade serijal "Scream", "The Cabin In The Woods" i njemu najsličniji "Sretan dan smrti", iako je imao za to prilično dobru priliku ("Molim vas, ne mogu opet umrijeti").

Također, film nije ni pretjerano kreativan u upošljavanju različitih vrsta horora tako da svaki mini-film unutar filma nakon reseta (kad iscure sva zrna pješčanog sata) djeluje prilično isto i repetitivno zbog identična osvjetljenja, kamere i pristupa režiji, premda je Sandberg mogao/trebao prilagoditi estetiku svakom određenom podžanru.

Najviše se izdvaja scena kad likovi počnu eksplodirati nakon ispijanja vode iz slavine, u stilu nedavnog bisera "Spontano", koja razbija repetitivnost, ali ne dostatno da bi mediokritetski "Until Dawn" bio horor za gledanje na "repeat" kao "Happy Death Day". Horor igra je gotova. Pokušajmo ponovno?