Uz film ‘Ja se zovem did Jozo’ Splićanke Antonije Šitum liju se suze i prepoznaju svoji: ‘Od rođenja je udaran gubicima‘

Od filma ne mogu pobjeći – izjavila nam je Antonija Šitum u intervjuu za "Slobodnu" 2019. godine. Intervju je bio povodom filma "Posljednji dani ljeta" Damira Radića, u kojem je Antonija odigrala jednu od dvije glavne ženske uloge. U međuvremenu Antonija doista nije pobjegla od filma. Naprotiv, snimila je kratkometražni, desetominutni dokumentarac "Ja se zovem did Jozo" o svome djedu koji je imao premijeru na STFF-u, gdje su se prikazali i "Posljednji dani ljeta".

Je li ovo neko svojevrsno zatvaranje filmaškog kruga za vas, od glume u "Posljednjim danima ljeta" do režije "Dida Joze"?

- Uh, nadam se da nije zatvaranje filmskog kruga, već da se izrazim tako, jedne filmske runde. I "Posljednji dani ljeta" u kojima sam glumila, kao i "Did Jozo", nastali su u pomalo gerilskim uvjetima niskobudžetne produkcije, zahvaljujući naporu i entuzijazmu prijatelja i ljubitelja filma. Koliko god da je teško stvarati u takvim uvjetima, za mene su oba ta filma donijela neke nove dimenzije katkada rubnog filmskog i životnog iskustva, te poznanstva s nekim divnim ljudima koja su neprocjenjiva za moj osobni i kreativni rast.

Tri godine rada na filmu

U čemu se više vidite, biti ispred ili iza kamere (i zašto)?

- Hm, moram priznati da mi je teško odgovoriti na to pitanje. Biti iza kamere odgovara mom opservacijsko-voajerskom nervu, a biti ispred kamere mi je prirodno; kad uđem u ulogu, jednostavno zaboravim da je kamera tu. No, ono što je izazovno je nekakva dvostruka pozicija u vremenu: istovremeno biti ispred i iza kamere, što je slučaj u gotovo svim mojim filmovima koje sam do sada radila. To katkad zna bit "tricky" i iscrpljujuće, pogotovo kad radiš film bez financijske potpore.

Što je sve Antonija radila od 2019. do 2025. s obzirom na vašu svestranost (pisanje itd.)?

- 2019. dovršila sam montažu za kratki doku film "Ora et modelira" koji je iste godine bio prikazan na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva, a 2020. kada cijeli svijet ulazi u pandemijsku krizu izazvanu korona virusom, u sklopu online Radionice autorskog karantena filma u Blankovoj produkciji, razvijam kratki doku film "Mjesec u travnju", koji tematizira svakodnevicu života mene i mog životnog suputnika u stanu za vrijeme izolacije.

Film sam snimala tijekom mjesec dana Nikon fotoaparatom koji sam tada posjedovala, bilježeći naše improvizirane dijaloge u "mumblecore" stilu, i osluškujući stvarnost stvari koji me okružuju, a koje su u to doba imale neku posebnu težinu u svijetu koji je odjednom postao skučen, sveden na nekoliko ključnih fraza, na još nekoliko ključnih tjedana pridržavanja mjera itd. U takvom jednom rasporedu zgusnute stvarnosti, gdje si prisiljen biti sam sa sobom, bilo je nužno pronaći rupe kroz koje je moguće (pro)disati, ostati aktivan i slobodan, a kreativni rad u tom periodu mi je upravo to omogućio.

Film je 2021. prikazan na Danima hrvatskog filma, a već iduće godine počinjem snimati film o svom djedu, prema ideji koja mi se rodila čitajući njegove autobiografiske zapise. Iste te godine upisujem i preddiplomski studij edukacijske rehabilitacije u Zagrebu kojeg sam ove godine uspješno završila pa se mogu pohvaliti i prvom sveučilišnom diplomom.

I ne manje važno, udomila sam dvije mace Bebili i Mimi koje su mi postale izvor inspiracije, najmekši i najmilozvučniji prijatelji s kojima lakše guram kroz sivu svakodnevicu.

Koliko je od tih šest godina otpalo na rad na "Ja se zovem did Jozo"?

- Računajući transkripciju didovih memoara, pisanje prijave za HAVC na kojem je film triput bio odbijen, snimanje koje je bilo sporadično, i samu montažu koja se prilično rastegnula, sve skupa sam tri godine radila na filmu.

Djetinjstvo na selu

Odakle poriv za dokumentarac o djedu u kojem određenu minutažu ima i baka? Koliko ste bili bliski s njim(a)?

- Prije nekih desetak godina djed je na desetak listova papira zapisao memoarske crtice i dao mi ih da ih prepišem i presložim za privatni obiteljski arhiv. To je tako stajalo u ladici godinama i onda se dogodio trenutak kada me je nakon snimanja "Mjeseca u travnju" Igor Jelinović upitao zašto ne bih pokušala napisati neki scenarij i poslati ga na HAVC.

U tom momentu sam se sjetila da bih na temelju djedovih autobiografskih zapisa umjesto priče, mogla napraviti film u kojem bih oživila i njegovu i vlastitu uspomenu na djetinjstvo. Budući da sam velik dio svog djetinjstva provodila na selu s bakom i djedom, bili smo jako povezani i mogu reći da su djed i osobito baka koja je bila tiha snaga i pokretač kako u filmu, tako i u životu, odigrali veliku ulogu u mom odgoju, unatoč razlikama u uvjerenjima i životnim vrijednostima koji su plod drugačijeg iskustva odrastanja.

Ono najveće što su mi usadili jest brižnost te osjećaj pripadanja (obiteljskoj) zajednici, bez obzira na katkad nepremostive razlike među njezinim članovima, koji je sa sobom nosio i određenu dozu krivnje, kao i otpora.

S obzirom na pretjerano individualizirani karakter današnjeg kapitalističkog svijeta kojemu je osnovni pokretač akumulacija bogatstva i koji je užasno polariziran podjelama, na sveprisutnu komercijalizaciju nasilne komunikacije i sadržaja u medijima, drago mi je da u sebi i svugdje sa sobom nosim taj komadić "starog svijeta", odgovornost prema drugom živom biću, potrebu za emotivnom razmjenom i živom komunikacijom, kojeg neko može nazvati tradicionalnim, a ja ga držim neodvojivim od sebe i vlastitog postojanja.

Kako biste opisali djeda kao čovjeka i je li sve to stalo u dokumentarac?

- Moj djed je bio bećarac u pravom smislu riječi, čovjek pitome naravi, koji je volio život, ljude i beštije, više od svega uživao je u dobrom zalogaju i piću te je kao prirodno dobar matematičar bio jako dobar na kartama, pa sam od njega pokupila tu neku boemsku i emotivnu stranu.

Osim toga je imao nešto istovremeno tvrdoglavo i dječje mekano u sebi, volio je da mu se ugađa, ali bez nekog pristupa muške dominacije, već uz dozu uvijek prisutne ležernosti i elegancije koja je u mlađim danima imala i nešto "delbojevskog" šmeka.

Njegov život je od rođenja bio obojen siromaštvom, ranim gubicima, odvojenošću od obitelji, prekarnim radom u Njemačkoj, a on je sve stoički izdržao jer nije ni imao drugog izbora, a imao je tu urođenu crtu sveca patnika koja je valjda nekim ljudima sudbinski predodređena.

U dokumentarac, nažalost, nije stalo gotovo ništa od toga jer je život na kraju veći od filma, pa se tako za vrijeme korone bakino stanje pogoršalo da bi na kraju umrla od gangrene u mukama. Djedovo fizičko stanje također se naglo pogoršalo te se sve manje mogao oslanjati na noge, a nakon gubitka bake je upao u stanju duboke tuge i žalovanja.

Mjesec dana nakon moždanog udara, preminuo je i on zadržavši punu svijest do samog kraja života... onako kako je živio, tako je i umro, bistrog pogleda, strpljivo iščekujući svoj kraj.

Stječe se dojam da je priča o djedu mogla trajati puno duže od deset minuta. Niste razmišljali o većoj minutaži?

- Da, smatram da je film mogao trajati puno duže. Ako me sjećanje dobro služi, mislim da sve skupa ima 12 sati snimljenog materijala, međutim u jednom trenutku počela sam se vrtiti u krug, i trebalo mi je čak neko vrijeme da se odmaknem od samog filma... da bi se na kraju ipak morala odlučiti za neku vrstu kompromisa, tim više što je film timski sport koji nastaje kao plod sinergije više ljudi, čija se vizija i vrijeme moraju moći uskladiti.

S obzirom na sve životne i filmske okolnosti, od korone, bolesti pa bakine smrti, djedovog odlaska u dom, mog odlaska u Zagreb, te činjenice da sam nepažnjom ostala bez jednog dijela snimljenog materijala, na kraju sam se, od svih mogućih puteva koji su se nudili, morala odlučiti za jedan koji mi se doslovno odmotavao pred očima jer sam htjela konačno film (i tu stranicu života) privesti kraju.

Iz samog materijala mogla su nastati dva ili tri različita filma, ali nakon smrti bake odlučila sam se za ovaj pristup koji je na kraju ogolio priču na 10 minuta trajanja. Osim toga, kako je film rađen samo uz potporu grada Splita, teško je tražiti od suradnika na filmu tu vrstu posvećenosti i vremena koju bi zahtijevala duža forma.

Kada se radi ovakva vrsta filma s velikim emocionalnim ulogom, veoma je bitno imati uz sebe ljude s kojima možeš kliknuti na prvu, i s kojima se možeš razumijeti bez puno objašnjavanja. U tom smislu zahvaljujem geniju filmske fotografije Borisu Poljaku, čija je prepoznatljiva slika dala onu dozu vizualne poezije filmu kakvu sam tražila.

Jeste li i koliko toga morali kratiti? Je li ispalo nešto bitno, da vam je bilo posebno žao?

- U prvotnim verzijama koje sam montirala s Mateom Jagar, film je imao minutažu oko 20 minuta, međutim, kako sam zaglibila u filmu i nisam mogla naći izlaz, na kraju sam ga predala u ruke Karlu Vorihu koji je ipak na kraju izvukao ono najbolje, uz sve moguće prisutne mane.

Neki dijelovi su morali ispasti jer su tehnički bilo loše snimljeni (s moje strane), neki se nisu uklapali u vizual ili pripovjedni ritam, a neke nažalost nisam mogla iskoristiti jer sam ih greškom sačuvala samo u sirovom komprimiranom formatu pa je fotografija bila dosta zrnata i smanjenje kvalitete.

Od nekih rješenja, recimo kadrova s bakom, koji su bili mišljeni da dočaraju djedov unutarnji svijet, odustala sam nakon konzultacije s montažerom i određenim kolegama iz svijeta filma sjer unatoč svojoj jasnoj viziji, ipak sam svjesna da iza sebe nemam akademsku naobrazbu i toliko redateljskog iskustva da da guram svoj film do kraja pod svaku cijenu.

Osim toga, svi ljudi koji potpisuju neki film bilo kao snimatelji ili kao montažeri žele zaista stajati iza nečeg što su radili, pa je ponekad nužno naći kompromis između redateljske (autorske) perspektive i perspektive suradnika.

Projekcija u Cisti Provo

Kako je djed uopće reagirao na ideju da ćete o njemu snimiti film?

- Djed je bio cool čitavo vrijeme, jako suradljiv, slušao je upute i uživao u komunikaciji s filmskom ekipom. Mislim da je mu je bilo drago i da je osjećao dozu ponosa što ga snimamo, iako pred kraj snimanja se taj osjećaj pred naletom neočekivanih događaja razvodnio, pa djed na kraju film nije ni pogledao.

Dokumentarac je posvećen djedu koji je u međuvremenu preminuo i nije uspio vidjeti "Dida Jozu", kao i baki, umrloj još ranije za vrijeme snimanja. Koliko to daje veću težinu filmu za vas, ali i gledatelja?

- Upravo ta dokumentarnost koja je nastala nemišljeno, kao odmotana traka života uhvaćena kamerom, daje posebnu čar ovom filmu koji ima određenu toplinu te usporeni meditativni ritam koji uvlači gledatelja u priču, a ovdje je ta priča zapravo oblikovana (bar je imala namjeru biti) kao pokretna slika o sjećanju i zaboravu, o potrazi za izgubljenim vremenom, o poniranju u maglovite predjele djetinjstva kada se oblikuju naši mnogostruki identiteti, čak i onda kad ih se odričemo i pkušavamo pobjeći od njih, da bi ipak na kraju centralno mjesto u filmu (neočekivano) zauzela slika tuge zbog smrti voljene osobe. Filmski prizore prati djedova priča, a pred kraj filma moje refleksije, obje ispričane mojim glasom kao naratora.

Što bi djed i baka rekli da su mogli vidjeti film? Bi li bili zadovoljni viđenim?

- Baki bi vjerojatno bilo žao što je toliko pažnje posvećeno djedu, a ne njoj, a djed bi se vjerojatno u svom stilu smijao i kroz taj smijeh nenametljivo pustio koju suzu.

Mislite li možda organizirati i neku projekciju u djedovoj Cisti Provo?

- Hvala na pitanju jer ću ga shvatiti kao sugestiju, a nadam se i ekipa iz Ciste Provo koja će čitati.

Što je iduće za Antoniju? Možda režija nekog kratkog ili dugog igranog filma?

- Trenutačno radim na montaži dokumentarnog filma o svom odnosu s dugogodišnjim prijateljem Franom Radakom, akademskim slikarom koji aktivno stvara u 90. godini života, a čija strast prema sliakrstvu zaslužuje jedan poseban filmski osvrt. Očekujem da bi film mogao biti gotov do kraja godine, a još nisam sigurna hoće li biti duži kratki ili dugi metar.

Što se tiče igranog filma, još uvijek ne razmišljam filmski na taj način da sjednem i napišem scenarij za igrani film. Mislim da ću se vratiti svom primarnom talentu i ljubavi, a to je književnost. Htjela bih se okušati u formi drame i kratkih priča, za koje već imam neke ideje, pa kroz to možda nastane i scenarij za film kao derivacija, odnosno adaptacija vlastitog djela.

Namjera mi je i razviti projekt u radioničkom formatu koji bi uključivao korištenje književnog i filmskog medija u radu s djecom s razvojnim teškoćama pa bih na taj način spojila struku sa svojim kreativnim interesima u teraputske i edukativne svrhe, za što se mislim dodatno educirati.