‘Vermiglio‘: Krajolici duše u alpskom selu

Srebrni Lav u Veneciji, scenarističko priznanje FIPRESCI-ja u Palm Springsu, dvije nominacije za Europsku filmsku nagradu i jedna za Zlatni globus više su nego dovoljna kompenzacija talijanskoj redateljici i scenaristici Mauri Delpero što njezin drugijenac nije uspio ući među pet oskarovskih nominenata u međunarodnoj kategoriji.

Talijanski film "Vermiglio" našao se u užem izboru za Oscara 2025. (tzv. "shortlist"), ali nije se uspio dobaciti do nominacije pored "Emilie Perez", "Sjemena svete smokve", "Još sam tu", "Poplave" i "Djevojke s iglom". Zato je, kao dodatnu utjehu, osvojio 14 nominacija za talijanske Oscare, nagradu David di Donatello, potvrdivši njih sedam.

Uspjeh je uistinu zaslužen: "Vermiglio" je jedan veoma poseban film, lirski i intiman, lijep poput Vermeerove slike, promišljeno i strpljivo režiran, stoga zavrjeđuje pozornost sad kad je stigao u redovnu kinodistribuciju nakon hrvatske premijere na Cinehill festivalu (ex Motovun) i projekcije na Ljetnoj pozornici Tuškanac.

Delpero zaslužuje usporedbu ne samo s poznatijom kolegicom Alice Rohrwacher nego i klasicima talijanske kinematografije Ermannom Olmijem i braćom Taviani. Naime, redateljica odvodi gledatelja u izolirano pitoreskno selo u talijanskim Alpama pred sami kraj Drugog svetskog rata. Uvodni prizori su intonirani opservacijski i ugođajno.

Prvih pet-deset minuta nema dijaloga dok Delpero prati jednu obitelj pa i širu seosku zajednicu u dnevnim aktivnostima, od mužnje krava i umakanja kruha u mlijeko, do podučavanja u školi. Gledatelj ima osjećaj da je teleportiran u 1944. i to selo visoko na planini, ćuti zimu napolju, toplinu u kući, škripave drvene grede pod nogama, fijuk vjetra, miris mlijeka...

Redateljica nas pušta u svijet jedne seoske familije, inspirane njezinom vlastitom prema pričama koje je slušala. Usporavamo otkucaje srca i blagujemo zajedno s članovima obitelji, slušamo njihove molitve ("Isuse, prehrani našu obitelj i našu braću na bojištu") itd.

U obitelji i selu vlada naizgledna idila, no jasno je da je na snazi patrijarhat i da Caesar (Tommaso Ragno), seoski učitelj, vodi glavnu riječ kao glava familije i otac mnogobrojne djece koju mu je rodila supruga Adele (Roberta Rovelli), ali i da barem dvije od njihove tri starije kćeri pokazuju tihi bunt i čežnju za slobodom, radeći korak prema modernoj eri.

Ada (Rachele Potrich) poskrivečki razvija snažno prijateljstvo s lokalnom djevojkom Virginijom (Carlotta Gamba) i njeguje "prljave misli" iza zatvorenih vrata. Lucia (Martina Scrinzi), glavni lik filma, zaljubljuje se u sicilijanskog dezertera Pietra (Giuseppe De Domenico) koji je pobjegao od rata i put ga je nanio u selo nakon što je spasio život članu njezine šire obitelji.

Dolazak Pietra remeti sklad zajednice, unosi nemir u istu i vjesnik je velikih promjena u Lucijinom životu, ali i selu koje gleda na dezertera s raznolikim "pro et contra" reakcijama ("Ne volim skrivati bjegunce", "Nijemci bi mogli doći i odvesti ga. Nijemci više ne dolaze ovamo...", "Nisu išli u borbu jer su to htjeli") dok njihova romansa ne bude oplemenjena trudnoćom i vjenčanjem, taman u "radosni kraj ovog bolnog rata".

Međutim, kad Caesar kaže Pietru da posjeti svoju mamu kako ona ne bi mislila da je mrtav, došljak odlazi iz sela, napuštajući trudnu suprugu i dijete koje treba roditi, uz obećanje da će joj pisati čim prije. "Ne tuguj, to škodi očima", Pietro nježno govori Luciji u oglednom primjeru Delperina nadahnutog pisanja u filmu u kojem je, krajnje ironično, jedna familija imala veći spokoj u doba rata nego kad je nastupio mir u cijelome svijetu.

No, Delpero je još nadahnutija na vizualnom planu, kronicirajući svu ljepotu i bol života kroz godišnja doba, od jedne zime do druge, u alpskim pejzažima na granici bajke, napose kad izvrsni snimatelj Mikhail Krichman ("Levijatan", "Bez ljubavi", "Svršetak") hvata egzistencijalne kadrove malih ljudi koji izgledaju gotovo poput pahulje snijega u predivnom velikom bijelom prostranstvu na padini planine. Interijerni kadrovi, fokusirani na likove u kućnoj atmosferi, jednako su "vermeerovski" impresivni, izgledaju poput slika i mogli bi se, "pauzirani", uramiti u nekom muzeju. "Vermiglio" je film o krajolicima ljudske duše.