‘Vrati mi je‘: Horor uplakanih očiju

Vrpoljenje u kinofotelji ne priušti baš svaki film strave i užasa za iskusne hororfile, ali kad se to dogodi znate da ste gledali nešto posebno. “Vrati mi je” (“Bring Her Back”) jedan je od tih posebnih horora. Nestrpljivo očekivani drugijenac australske braće Dannyja i Michaela Philippoua osobno je čak i bolji od njihova iznenađujuće dobrog debija “Talk To Me” također iz domene onostranog horora, a svakako jeziviji i – emotivniji.

Užasno strašan, devastirajuće tragičan i gotovo opipljivo tužan, najemotivniji horor u posljednje vrijeme pored “28 godina kasnije” i “Relikta”, film uspijeva priuštiti gledatelju i da se vrpolji iznutra, u duši, gdje bi mu mogao zarezati neke trajne ožiljke ili načiniti da već postojeći zapeku.

Priča je samo na prvi pogled već ispričana uzme li se u obzir da pratimo 17-godišnjeg Andyja i njegovu mlađu slabovidnu polusestru Piper (dojmljivi Billy Barratt iz “Kravena The Huntera”, debitantica Sora Wong) kad, nakon smrti oca (Stephen Phillips), dođu živjeti kod bivše savjetnice Centra za socijalnu skrb Laure (veteranka Sally Hawkins), a ona će se, očekivano, pokazati udomiteljicom iz pakla.

No, redatelji vješto isprepliću realistični horor udomiteljstva i stravu s onoga svijeta, brišući granicu između psihološkog i nadfizičkog, te odbijajući odmah (po)kazati likovima/gledateljima gdje ih vode, unatoč još nekim žanrovskim toponimima poput čudačkog klinca Olivera (izvanredni Jonah Wren Phillips u jednoj od najboljih i najjezivijih dječjih uloga).

Oliver je, ističe Laura, “izgubio obitelj kao i vi” i “trebao je posebnu skrb”, a živi s njom i često ga vidimo kako stoji ukipljen u dvorištu pored bazena, ispražnjenog nakon što se tu utopila njezina kći čije ime je ugravirano za vječnost na pločniku (“Cathy je bila ovdje”). Za početak, realističnost je zavedena većinski praktičnim efektima kadrima izazvati trzajeve i izvijanje među kinopublikom, kao i skretanje pogleda s velikog ekrana.

Faktor šoka je iznimno visok u filmu “Vrati mi je” koji se, iako je oslonjeniji na žanrovsku “elevated” poetiku američke nezavisne kompanije A24 i režisera Arija Astera (“Naslijeđeno zlo”, “Festival straha”), može titulirati kao ekstreman horor na tragu francuskog vala 2000-ih (“Krvava romansa”, “Carski rez”, “Granice”) zbog šačice krajnje uznemirujućih, proganjajućih sekvencija kakve se teško zaboravljaju (ključne riječi kuhinjski nož, zubi, stol).

Scene rezoniraju još snažnije s obzirom na to da se događaju nakon što redatelji polako, ali sigurno uspostave odgovarajući grozomorni, makabristični pa i klaustrofobični ugođaj beznađa i bezizlaznosti. Realističnost je odražena i u autentičnom castingu Piper koja “vidi samo obrise i svjetlo”: Wong je zapravo slabovidna i njezine oči su takve kakve jesu, ne djelo CGI-ja.

Casting je općenito veliki adut filma i sjajna Hawkins (“Samo bez brige”, “Oblik vode”) angažirana je u “against type” ulozi žene s kojom “nešto nije u redu”, utjelovivši zlokoban lik posve suprotan njezinoj majci iz obiteljskih filmova “Medvjedić Paddington 1&2”. Jasno je da je Laura sve samo ne “najbolja savjetnica” koja “ne bi naudila djetetu”, odnosno da želi razdvojiti Andyja i Piper, prikazujući njega u lošem svjetlu kao da nije sposoban skrbiti se o polusestri.

Međutim, njezino hranjenje Olivera pramenom kose njihova oca i gledanje VHS kaseta s nekim nadnaravnim demonskim obredima na “stranom” jeziku sugeriraju da razlog ne leži samo u naizglednom porivu da posvojenu klinku, kao mnogi hororski ženski likovi prije nje, želi načiniti zamjenskom kćerkom pogurana roditeljskom tugom gubitka djeteta.

“Kako da spavam u krevetu kad je ona u zemlji? Dala bih sve da je čujem još jednom kako me zove mama...”, pita se Laura. Tuga je posvuda prisutna u “Bring Her Back”, od kapljica u tuš-kabini do kapi krvi i kiše, rezonirajući s vodnjikavim tonovima “The Shape Of Water” Guillerma Del Tora, možda i zbog glumice Hawkins kao poveznice.

Otac je pronađen mrtav baš pod tušem, a kiša pada li ga pada u drugoj polovici filma strave o smrt(nost)i, gubitku i žalovanju, perfektno ilustriranima (promijenjenim) natpisom “Cathy je bila” (bez ovdje), tj. njihovim traumatičnim (d)efektima. Kiša pada poput suza iz (krvavih) očiju. Fotografija Aarona McLiskyja (“Poker Face” Russella Crowea) iznimno je pogođena. Mnogi kadrovi su vodenasti i na trenutke zamućeni, kao da su sagledani uplakanim očima.