‘Vrijeme je za ljubav‘: Djelići jedne ljubavne priče

Plačne, gorko-slatke romantične drame s ovom ili onom bolešću koja sretnom paru staje na put doživjele su kinematografski uzlet kad je “Ljubavna priča” početkom sedamdesetih postala megahit, da bi se ustalile na kinorepertoaru u devedesetima i novom mileniju, barem do pojave korone. “Umrijeti mlad”, “Neukroćeno srce”, “Jesen u New Yorku”, “Posljednja jesen”, “Bilježnica”, “Krive su zvijezde”, “Tu sam pred tobom”, “Ja, Earl i umiruća”, “Do posljednjeg daha”... samo su neki od istaknutijih naslova.

Nakon nekoliko sušnijih godina za “tearjerker” romanse ovog tipa, ne računajući serijsku verziju filma “Jedan dan”, niz je nadopunio “Vrijeme je za ljubav” (“We Live In Time”), novi projekt Johna Crowleyja. Ako vam njegovo ime zvuči poznato, irski redatelj je prije “Vrijeme je za ljubav” snimio ostvarenja kao što su sjajni “Dječak A”, “Ima li koga?”, “Brooklyn” i “Češljugar”. 

Crowleyjev “We Live In Time” dolazi u kina kao film iz nekog drugog vremena, onog sentimentalnog i manje ciničnog, što bi mu moglo ići u prilog i čini ga raritetom na repertoaru.

Naime, “Vrijeme je za ljubav”, kao prethodno navedeni filmovi, ne boji se izazivanja osjećaja u likovima i gledateljima, neovisno o tome što počesto također upravlja njihovim emocijama, gdjekad i manipulira, ne bi li izmamio suzu. Srećom, osjećaji na ekranu većinski se doimaju iskreno, čak i kad s njima redatelj rukuje, zahvaljujući odličnim glumcima Andrewu Garfieldu (“Društvena mreža”, “Čudesni Spider-Man”, “99 domova”, “Tišina”, “Greben spašenih”, “Skrivena poruka”, “Tick, tick, BOOM”) i Florence Pugh (“Lady Macbeth”, “Male žene”, “Festival straha”, “Obiteljska borba”, “Čudo”, “Ne brini, draga”).

Garfield je upravo u Crowleyjevu “Boy A” skrenuo pažnju na sebe, a glumio je već i u jednom ovakvom filmu “Breathe”, spomenutom kao zadnjem u gornjem nizu, ali otad je znatno sazrio. Pugh je jedna od najtalentiranijih mlađih glumica koja, poput Garfielda, ne odustaje od dramskih uloga unatoč angažmanu u Marvelovim blockbusterima (“Black Widow”, “Thunderbolts”).

Zajedno, Garfield i Pugh čine čuda za film svojom kemijom i interakcijom, dižu ga iznad prosjeka i drže na okupu rascjepkanu naraciju iz scenarija Nicka Paynea. Prema svemu sudeći, Payne se, pišući scenarij, ugledao na kompleksniju nelinearnu strukturu filmova “500 dana ljubavi” i, još više, “Jedan dan”, a Crowley je to objeručke prihvatio kako bi razbio narativni “straightforward” kalup sličnih od-početka-do-kraja ispričanih priča.

Potreba za eksperimentiranjem u naraciji/konceptu s ciljem osvježenja konvencija isprve je intrigantna, ali s vremenom (sic!) distancira gledatelja od ljubavnog para odveć vrludajući po vremenskoj crti bez nekog reda i natpisa u kojoj godini se radnja odvija. “We Live In Time” bi u linearnom izdanju vjerojatno djelovao cjelovitije i izazvao snažniji emotivni udarac, ali i bio optužen da je konvencionalan.

Upoznajemo trudnu kuharicu Almut (Pugh) i njezina partnera Tobiasa (Garfield), nakon čega priča skače natrag-naprijed i obratno, razmjerno umarajući gledatelja silnim vremenskim skokovima, od njezine dijagnoze (rak) kad kaže da bi “radije imala šest fantastičnih mjeseci nego 12 gadnih”, do njihova upoznavanja, veze, roditeljstva itd.

U tom skakanju film zna izgubiti ritam i ne proizvodi očekivani učinak u ponekim dramski načelno jakim scenama zato što znamo njihov ishod, primjerice oko “pomalo neugodnog razgovora” na temu hoće li par imati djece jer “vrijeme nam ide”, kako kaže Tobias (kćerku smo vidjeli u jednoj od prijašnjih sekvencija).

Isto tako, fragmentarna struktura podrazumijeva da je jedna scena romantično-komična (Almut je Tobiasa oborila autom, tako su se i sreli), druga dramatična (porod u invalidskom WC-u na benzinskoj postaji, nakon prometnog krkljanca na putu do bolnice, najavljenog njegovim izlaskom sa stiješnjenog parking mjesta), što nije uvijek usklađeno, kao ni minutaža nekih uspjelijih trenutaka u odnosu na manje uspjele.

Pa opet, sve je to život, od komedije do drame i nazad, a i naizgledna nasumičnost u epizodičnosti može imati pokriće ako se koncept sagleda kroz prizmu sjećanja. Višegodišnja ljubavna priča mogla bi biti preslika sjećanja glavnih likova raspršenih u vremenu.