Zajedno s mađarskim redateljskim titanom Belom Tarrom oplakali smo pokojnog direktora Split Film Festivala Branka Karabatića u Zoom intervjuu iz prosinca 2023. godine. "Čuo sam da je Branko umro...", rekao je Tarr s tugom u oku i prisjetio se Karabatića i njegova STFF-a.
Nešto više od dvije godine kasnije, oplakujemo Tarra. Umro je jedan od najvećih europskih filmaša, prvak tvrdog, radikalnog, beskompromisnog art filma čiji je opus splitska, pa i hrvatska publika mogla upoznali upravo preko STFF-a. Naime, upravo je STFF organizirao retrospektivu Tarrovih filmova u vrijeme kad su za mađarskog filmaša znali samo rijetki filmofili u Splitu i šire.
Tarr je na Karabatićevu festivalu bio počasni gost od ranih godina, toliko da je planirao otvoriti međunarodnu filmsku školu u Splitu, što se, nažalost, izjalovilo. STFF je Tarru dodijelio i nagradu za izniman doprinos razvoju filmske umjetnosti na 11. izdanju festivala 2006. godine.
Splitski filmofili mogli su, tako, iskusiti gledanje Tarrove epske sedmoipolsatne art drame "Sotonski tango" ("Sátántangó"/"Satan‘s Tango", 1994.), vjerojatno najdužeg filma koji se dotad, a i otad prikazao na velikim ekranima u Splitu.
Bio je to veliki filmofilski test: 415 minuta, blagi šok i nevjerica, ali tko se uspio postaviti na Tarrovu valnu duljinu i izdržao do kraja, postao je tarrofil do kraja života i bio spreman za najtvrđi art film, kao i za osmo-deveto-i-desetosatne "slow cinema" epopeje Lava Diaza.
"Sotonski tango" je toliko spor da se zamalo počeo vrtjeti unazad. No, ima nešto hipnotično u Tarrovu usporenom, gotovo statičnom ritmu istraživanja vremenske beskonačnosti, njegovoj monokromnoj, crno-bijeloj slici i čemernoj viziji svijeta što može opčiniti strpljivog gledatelja i uvući ga u film enigmatične priče i upečatljivih dugih kadrova za koje se ispraksirao na TV adaptaciji "Macbetha" (1982.), snimljenoj u samo dva kadra u trajanju od pet i 67 (!) minuta.
Najpoznatiji Tarrov film bio je vrhunac njegove filozofije, stila i preokupacija koje je započeo s "Prokletstvom" ("Kárhozat"/"Damnation", 1988.), započevši i kolaboraciju s piscem Lászlóm Krasznahorkaijem, budućim nobelovcem s kojim je surađivao na "Satantangu", "Werckmeisterovim harmonijama" ("Werckmeister harmóniák"/"Werckmeister Harmonies", 2000.), "Čovjeku iz Londona" ("A londoni férfi"/"The Man From London", 2007.) i "Torinskom konju" ("A torinói ló"/"The Turin Horse", 2011.).
Kad je snimio prvijenac "Obiteljsko gnijezdo" ("Családi tüzfészek"/"Family Nest", 1979.), dramu o muško-ženskim i obiteljskim odnosima, Tarr je bio uspoređivan s Johnom Cassavetesom. Do "Sotonskog tanga" bolje mu je pristajala usporedba s Tarkovskim s kojim je dijelio metafizički pristup, iako su njegovi filmovi mračniji, sumorniji i pesimističniji, izraženijeg osjećaja egzistencijalne tjeskobe i usuda društva/civilizacije koja u njima uvijek vreba iz prikrajka.
A nakon "Werckmeisterovih harmonija", filma s nekima od najpamtljivijih Tarrovih kadrova (divovski mrtvi kit u mađarskom selu), postao je tolika faca da je jedna Tilda Swinton glumila u njegovu idućem projektu "Čovjek iz Londona" koji se trebao snimati i u Dalmaciji. Bio je to, uvjetno rečeno, Tarrov jedini žanrovski film, adaptacija romana Georgesa Simenona, premda je žanr noir-trilera mađarski režiser prilagodio svojoj poetici, kao npr. Tarkovski SF u "Solarisu".
Zanimljivo, Tarr je jednom rekao: "Tarkovski je neviniji od mene, u njegovim filmovima kiša pročišćava ljude, a u mojim samo stvara blato". Jedan od najblatnijih, ali i najboljih Tarrovih filmova njegov je posljednji uradak, "Torinski konj", osobni favorit potpisnika ovih redaka.
Kao netko čiji su se filmovi držali Nietzscheove "Kad dugo gledaš u ponor, i ponor gleda u tebe", imalo je smisla da se Tarr direktno inspirira ne toliko poznatom crticom iz života legendarnog filozofa. "The Turin Horse" zamišlja što se dogodilo konju kojeg je Nietzsche spasio od bičevanja u Torinu 3. siječnja 1889. i zatim doživio živčani slom od čega se nije oporavio do kraja života.
Konj na početku filma (impresivan uvodni kadar od nekih desetak minuta) trpi bičevanje i polako osjeća da dolazi propast dok Tarr prati nemilostivu ponavljajuću monotoniju života njegovih vlasnika u pustari, invalidna oca i kćeri, tijekom šest dana, onoliko koliko je trebalo Bogu da stvori svijet i koliko će mu trebati da ga uništi. Tarrovski nihilizam u punom c/b sjaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....