‘Žene, luđaci i malo dobrih pedera‘: Strah i prijezir u Zagrebu

Izazovan, provokativan naslov krije jednako takav film. “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” redatelja i scenarista Ivana Salaja (“Osmi povjerenik”) najžešći je hrvatski film posljednjih godina. Inspiriran istoimenim romanom pokojnog boemskog novinara, književnog kritičara, pisca i ratnog veterana s PTSP-om Roberta Roklicera (1970. – 2018.), koji je surađivao na scenariju za “Mrtve ribe” i glumio u “Živima i mrtvima” i ”Metastazama”, Salaj razbija modernu tuzemnu (i inozemnu) kinematografsku političku korektnost.

Ovo je nešto najbliže što je hrvatska kinematografija došla raskalašenosti jednog “Straha i prijezira u Las Vegasu”, samo bez tripoidnog, psihodeličnog delirija. Roklicer je više bio za cugu nego drogu. Bio je više domaći Charles Bukowski nego Hunter S. Thompson. A sudeći po filmu živio je kao da sutra ne postoji i pio do besvijesti sve živo, vino, viski, pelin i pivo koje “ne ostavlja mrlje od kave”, kako glasi naslov jednog od njegovih romana.

“Život je prekratak da bi ga svaki čas mjerio mislima”, govori filmski Robert Roklicer (hrabra izvedba Filipa Detelića), “zajeban tip”, “lud na svoj način”, u rečenici koja otkriva njegovu i Salajevu spisateljsku poetiku, pomiješanu s govorom ulice namočenim alkoholom.

Priča prati četiri burna, pijana dana u njegovom prekratkom životu, bez minute triježnjenja. Robert je upravo dobio otkaz u dnevnim novinama, a dobit će i (ne nužno ovim redom) novi posao TV scenarista, picajzle, hepatitis B i šaku u glavu od najboljeg prijatelja Marina (Frano Mašković) zato što mu je mjerkao zgodnu suprugu Ines (Romina Tonković), kao što mjerka i Megi, 16-godišnju kći (Dora Dimić Rakar, otkriće) konobarice Anite (Ana Maras Harmander), jedne od njegove dvije ljubavnice (druga je Dana; Sanja Milardović).

“Doktor mi je prepisao djevojke na recept, ali ne daju mi u apoteci”, govori Robert koji se druži s bivšim urednikom Markovićem (Živko Anočić), TV novinarom Ninom (Franjo Dijak) i poduzetnikom/naizglednim homoseksualcem Darkom (Janko Popović Volarić).

Svakodnevlje glavnog lika na relaciji pojest – popit – poprčit Salaj snima bez pardona kao da citira naslov Roklicerova romana “Oprosti, a i ne moraš” i postiže životni crnohumorno-dramski ritam, sinkronizirajući fotografiju Slobodana Trninića (“Neka ostane među nama”, “Halimin put”, “F20”), montažu Tomislava Pavlica (“Comic Sans”, “Lada Kamenski”, “Svemu dođe kraj”) te glazbu Alena i Nenada Sinkauza (“Zvizdan”, “Proslava”, “Šlager”).

Dok protagonist živi od danas do sutra, radnja ga vodi od birtije do tinejdžerskog tuluma, gdje će, u sceni bez presedana unutar domaće kinematografije, mrtav-pijan upasti u WC i povraćati dok mlada darkerica (Klara Fiolić, još jedno otkriće) sjedi na WC školjci, a zatim je i poševiti.

Hodajući na samom rubu društva i dobrog ukusa, glavni lik je neviđen za pojmove hrvatskog filma, svojevrsni spoj Torrentea i Jamesa McAvoya iz “Filth”. Film je režiran kao karakterna studija na pola puta između unutarnjeg i vanjskog svijeta protagonista (“Zagreb je meni najljepši grad na svijetu, ali nigdje u svijetu nema toliko jebenih kretena koliko ih ima u njemu”).

Nadahnuti Salaj preko njega secira i kritizira raspadajuće posttranzicijsko društvo pokvarenog moralnog kompasa koje zaudara gore od pijanca, ali i u nekim trenucima (npr. razgovor s Danom) uspijeva pronaći tragove preostale ljudskosti. Vjerojatni hrvatski film godine.