‘Zvijer‘: Ako laže bik, ne laže rog

“Body horror” je u uzletu na Cannes Film Festivalu. Godine 2021. premijeru je imao “Titan” Julije Ducournau (“Sirovo”) i u konačnici osvojio Zlatnu palmu. Tri godine kasnije, 2024., u Cannesu se premijerno prikazala “Supstanca” Coralie Fargeat i dobila nagradu za scenarij.

U sklopu Tjedna kritike na istom festivalu premijeru je doživjela i “Zvijer” (“Animale”), drugi dugometražni uradak manje poznate francuske redateljice alžirskih korijena Emme Benestan koji ne treba brkati s identično naslovljenim/prevedenim filmom Bertranda Bonella (“La bête”/”The Beast”) s Leom Seydoux i Georgeom MacKayom.

Na kraju je “Zvijer” ostala u sjeni Fargeatičina tjelesnog horora sa zvučnim hollywoodskim imenima poput Demi Moore, Margot Qualley i Dennisa Quaida tako da je gledamo u domaćim kinima godinu poslije.

“Substance” je, realno, superiorniji film izvrsn(ij)e redateljice (“Revenge”), ali “Animale” pokazuje da Benestan ima potencijala za (feminističke) hororske drame festivalske vrste, iako je debitirala s dramskom romantičnom komedijom “Fragile” i dala dotad rijetku glavnu ulogu glumici koju će angažirati i u drugijencu (Oulaya Amamra; “The Salt Of Tears”).

Benestan se kalila kao asistentica montaže na epskim i epohalnim festivalskim dramama Abdellatifa Kechichea “Adelin život” i “Sudbino, ljubavi moja”, a sada nam se kao redateljica predstavlja s filmom koji gledatelja odvodi u ruralnu Francusku i ubacuje ga u svijet bikova od prve scene. Priča se vrti oko tradicionalne utrke/borbe s bikovima u koridi. Tijekom natjecanja trkači trebaju preuzeti tzv. kićanke s razjarenog bika i pritom izbjeći njegove oštre rogove, skačući i na drvene zidove arene pred topotom izazvanih životinja.

To je mačo sport u kojem se kao trkačica, prva u lokalnoj povijesti, želi okušati i mlada žena Najma, radnica na ranču, iako majka brine zbog njezine odluke (“Što će biti ako te bik raspori i ne budeš mogla imati djecu?”), dok većina u selu, naravno, smatra da se time trebaju baviti muškarci, poput alfa mačo tipa Kyliana (Vivien Rodriguez), što u njoj samo pobudi još veću želju da se dokaže kao jednaka njima u koridi i izvan nje.

Nakon vatrenog krštenja u areni i pijanke u krčmi, Najma s trkačima ode u posjet bikovima izvan sela i padne u nesvijest kad preskoči ogradu i susretne se s jednim od njih. Idućeg jutra Najma se ne sjeća ničega, no doznaje da je jednog od muškaraca sinoć rastrgao bik koji se naizgled oteo kontroli. Kad se stradavanja muškaraca ponove u noćnim satima, a Najma se ujutro probudi na čudnim mjestima prekrivena krvlju i kaže da “osjeća te bikove” poput njihove boli kad bivaju žigosani (u najimpresivnijem kadru “Zvijeri” vidimo je u odrazu oka bika), jasno je da je posrijedi “bikodlak” transformacija svakome tko je gledao jedan vukodlački horor.

“Animale” je metaforički animalno-volovski “body” horor gdje Najma preobrazbom u bika kanalizira bijes zbog neprihvaćanja nje kao žene u muškom društvu, ali i onoga što otkriva “twist”.  Preokret potencira “heavy handed” po(r)uku inače poetski nastrojene redateljice, kadre s lakoćom apsorbirati gledatelja u priču, uhvatiti izvrsne neovestern kadrove uz pomoć snimatelja Rubena Impensa (“Alabama Monroe”, “Belgica”, “Divan mladić”, “Mustang”, “Osam planina”) i osmisliti upečatljiv završetak. Najmin vrisak odzvanja dugo nakon odjavne špice “Zvijeri”.