71. Splitsko ljeto nije samo svečano 14. srpnja otvorilo još jednu u nizu kulturnih manifestacija, već možemo opravdano reći da je Split ispravio povijesnu nepravdu i otvorio je vrata jednom davno zaboravljenom snu.
Grad koji čuva moći Svetog Dujma, ali i temelje palače cara Dioklecijana, dočekao je napokon svoje pravo glazbeno djelo – na sceni Hrvatskog narodnog kazališta i među stupovima Peristila, napokon je zaživjela monumentalna opera ‘Dioklecijan’ Ive Tijardovića, onako kako je i sam cijelog života priželjkivao — ali nikada doživio.
Tijardović - jedan od najvažnijih autora u povijesti hrvatskog glazbenog teatra i umjetničke osobnosti, koji je zauvijek zadužio hrvatsko, a naročito splitsko kazalište - ju je stvorio kao svoj životni vrhunac, grandiozni hommage gradu kojem je već dao glazbene bisere. No ovu nije dočekao. Umro je 1976. godine, tužan, jer Dioklecijan nikada nije postavljen na scenu.
Sinoć se to promijenilo – i to na način kako bi to jedino bilo dostojno: s carem na sceni, s legionarima u povorci, s publikom u kazalištu i na kamenu Peristila, tamo gdje je povijest živa i glasna, pod dirigentskom palicom maestra Harija Zlodre, a u režiji Ivana Lea Leme. Bila je to katarza kroz vrijeme, gdje su se kroz glazbu, pokret i riječ ukrstili duh starog Rima i srž dalmatinske duše. Bio je to povijesni trenutak za Grad Split – ne samo kazališni događaj, već kulturni zavjet koji se ostvario.
Tijardovićev Dioklecijan više nije samo partitura u arhivu, već živi čin kazališta koje vraća dug, i to ne samo autoru, nego i samome sebi.
Opera u tri čina i jedan povijesni završetak
Večer je započela u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta Split. Titranje svjetla, žamor publike, ulazak glumaca s mobitelima. Andrea Mladinić, Katarina Romac i Pere Eranović prošetali su pozornicom, snimali publiku, bilježili trenutak – selfie s gledateljima bio je duhovita gesta, ali i ironičan komentar današnjice. Uz zvuke orkestra i hrvatske himne, trojac je potom pozdravio sve okupljene – uzvanike iz političkog, kulturnog i društvenog života, kolege umjetnike i vjernu splitsku publiku.
Premda bez televizijskog prijenosa, otvorenje je dočekano uz kazalište ispunjeno do posljednjeg mjesta i vidno uzbuđenje. Predstavljen je program 71. Splitskog ljeta, uz odavanje počasti glazbenim velikanima Jakovu Gotovcu i Ivi Tijardoviću, čiju je 130. obljetnicu rođenja festival ove godine posebno obilježio. Spomenuto je i ime Josipa Gende – neizostavno u povijesti splitskog kazališta.
Teatar je riječ, pokret, boja, ljubav… Već 71 godinu nudimo vam predstave kao duhovnu hranu, poziv na promišljanje i susret sa sobom. Hvala vam što nam vjerujete, poručili su glumci s pozornice.
Zatim se u svečanoj atmosferi i prepunoj dvorani u ovaj povijesni trenutak, gradonačelnik Splita Tomislav Šuta, obratio svima u publici, proglasivši festival otvorenim.
Kroz svoju bogatu povijest, Splitsko ljeto postalo je pozornica na kojoj se susreću prošlost i sadašnjost, u gradu gdje umjetnost živi u kamenim zidovima i u ljudima otvorena srca. Naša je odgovornost učiniti ga još izdržljivijim i umjetnički prepoznatljivijim.
Scenografija je prizivala duh stare Salone, Rima, Splita – maslinici, obrisi Mediterana, kameni stupovi, slike mora i monumentalne palače, različitih povijesnih inserata koje su opisivale sadržaj i tematiku svakog čina i slike, u spoju fizičkog modela i projekcija na videozidu. Titlovi s opernim tekstom iznad pozornice omogućili su publici bolje praćenje radnje, a svaka slika bila je najavljena opisom preko cijelog panela – informativno, jasno i dojmljivo.Izvedena su prva tri čina opere u prvih osam slika, dok je završna, deveta slika, iznesena na Peristilu – prostoru koji je sinoć doslovno “glumio samog sebe”. Tada se dogodila istinska preobrazba kada se publika, predvođena rimskim legionarima, tiho uputila iz kazališta prema srcu Dioklecijanove palače – na Peristil, gdje se odigrao posljednji, četvrti čin.
Sama ta procesija – izlazak iz kazališta, hod dijelom Marmontove, prolazak kroz Zlatna vrata i ulazak u samu srž palače – bio je čudesan. Tišina publike, rimski vojnici na čelu kolone, i znatiželjni pogledi prolaznika i turista koji nisu znali što gledaju – stvorili su gotovo ritualnu atmosferu. Na Peristilu nas je dočekala scena crvena poput krvi, u obliku križa – simbolično i snažno. Publika je sjedila posvuda oko nje, obgrlivši središte palače iz svih kutova. Biti ondje, pod zvijezdama, slušati završni čin opere na mjestu gdje je car zaista koračao – bilo je jednostavno nevjerojatno.
Opera kao freska moći, sukoba i identitetaOpera ‘Dioklecijan’ kronološki i emocionalno prati meteorski uspon i dramatiča pad jednog od najsloženijih vladara u povijesti – Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana, Dalmatinca koji je postao gospodar Rimskog Carstva. Od vrsnog konjanika i mistika do nemilosrdnog reformatora, opera rekonstruira njegove vojne i političke bitke, okrutne odluke, ali i čovjeka iznutra – rastrganog između moći i duhovnog nemira. Svjedočimo njegovim pokušajima da učvrsti poredak, suzbijući mladu kršćansku vjeru, iako mu se upravo najbliži – supruga Priska i kći Valerija – okreću toj novoj nadi. Opera završava ondje gdje povijest još uvijek živi – na Peristilu.
U završnom, četvrtom činu koji se premješta iz Kazališta među kamene arkade carske palače, starac Dioklecijan luta sjenama svoje prošlosti. Okružen vjernim Tibulom i pomračenim Dionom, očajnički traži znakove u Jupiterovu hramu, osluškuje glasove vračeva, proroka i mrtvih bogova. Dolazi vijest – Priska i Valerija pogubljene su kao kršćanke. Srušen svijet kojeg je gradio, slomljen i sam, Dioklecijan odbacuje i posljednju iluziju moći. Onaj koji je jednom samovoljno abdicirao – sada, u očaju, sam sebi oduzima život. Povijest se zatvara ondje gdje je i započela – pod splitskim zvjezdanim nebom, u tišini kamenih svodova koje je dao sagraditi.
Tijardović kojeg ne poznajete
Glazba koju je oblikovao maestro Hari Zlodre odjekuje kao simfonija epoha: u njoj se čuju odjeci Wagnera, Brucknera, Bartóka i Debussyja, ali i duboko osobna ekspresija jednog Tijardovića koji je ovom operom – kako je sam rekao – želio ostaviti svoj kapitalni glazbeni pečat. Zlodre je uspio uravnotežiti taj zahtjevan materijal, vodeći soliste, orkestar i zbor kroz glazbeno zahtjevne recitative, dramske crescende i emocionalne prijelome.
“Nemojte očekivati Tijardovića kakvog poznajete,” upozorio je Zlodre uoči izvedbe. I bio je u pravu. Ovo nije Mala Floramye – ovo je Tijardović koji kroči s carskim korakom u duboke glazbene vode, kroz poliritmiju, atonalnosti i bogatu orkestraciju.
Glumački trijumf i snaga ženskih likova
Bariton Jurica Jurasić Kapun u naslovnoj je ulozi donio Dioklecijana kao čovjeka razapetog između božanskog autoriteta i unutarnje sumnje. Njegov glas nosio je teret carskih dekretâ, ali i osobne tragedije. U finalu na Peristilu, u kojem se cara prikazuje u izolaciji i pred slomom, Kapunova izvedba bila je gotovo bolno ljudska – vladar bez nasljednika, progonitelj okružen kršćanima, čovjek koji vlastitim rukama zatvara poglavlje politeizma. Posebno je snažna bila mezzosopranistica Terezija Kusanović u ulozi Diruste, carice i majke koja Dioklecijanu neprestano ukazuje na pogrešne izbore. Njezin tihi čin – znak križa pred sinom – režijski je i emocionalni vrhunac predstave.
“Dirusta odlazi od svoga sina, više ga ne prepoznaje…”, rekla je glumica, a upravo taj trenutak utjelovljuje kraj jedne epohe i početak nove.
Lemo i Split: scena koja zna tko je i gdje je
Redatelj Ivan Leo Lemo izgradio je postavu s trostrukom energijom – povijesnom, intimnom i ambijentalnom. Koristeći znanje koje je, kako sam kaže, primio kao “Harijev učenik“, vješto je pretočio glazbene impulse u scensku dinamiku.
- Tijardović ovdje ulazi u genezu našeg identiteta, rekao je Lemo – i to se osjetilo svakim pokretom ansambla, svakim progonstvom kršćana, svakim raspuklim kamenim pragom careve palače. Završna scena na Peristilu, uz večernju svjetlost i šapat kamena, otkrila je pravi značaj Splita kao grada – grada koji diše poviješću, ali kroz umjetnost pronalazi svoj suvremeni glas.
Više od opere, manje od mita – Tijardović se vratio
Dioklecijan nije samo rekonstrukcija rimskog doba – on je ogledalo našeg odnosa prema prošlosti. Tijardovićeva opera, čitana danas, otvara pitanja o moći, odgovornosti, religiji, žrtvi i povratku. U vremenu kad se identiteti svakodnevno prelamaju, ova predstava donosi dijalog između Dioklecijana i Dujma, između kamenja i ljudi, između prošlosti i kazališta koje je ne zaboravlja. I konačno – povratak ovog djela na scenu, 61 godinu nakon što je napisano, djeluje kao kulturni dug koji je Split konačno vratio svom najvećem glazbenom kroničaru. Nakon praizvedbe, opera Dioklecijan bit će ponovno izvedena 16. i 18. srpnja, a ulaznice su već gotovo rasprodane. Uživati u njoj znači biti svjedok trenutka kada se kazalište ne igra povijesti – nego ju stvara.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....