Oko Srebrnih vrata u Dioklecijanovoj palači vrše se zadnje probe i pripreme za veliku premijeru Shakespeareova "Julija Cezara“, jednoga od velikih dramskih klasika, no ovoga puta u nešto novom ruhu i u sasvim novom ambijentu.
Područje oko Srebrnih vrata vrvjelo je od silne aktivnosti. Glumci i glumice, redatelj, dramaturginja, scenograf, orkestar te mnoštvo osoblja neprestano užurbano i marljivo radi na posljednjim pripremama.
Na samim Srebrnim vratima podignuta je pozornica, a pred njom gledište. Kip Julija Cezara stoji slijeva, i to upravo poput pravoga rimskog kipa – carski, velebno i moćno. Na prvi pogled čini se da se ovaj književni klasik vrlo dobro uklopio s klasičnim ambijentom, no sigurno je da iza svega stoji dugotrajan i mukotrpan rad, koji neće prestati sve do same premijere.
O tomu smo uspjeli porazgovoriti s redateljem predstave, Qëndrimom Rijanijem, koji je naglasio da je Shakespeare uvijek velik izazov. Istaknuo je da je jednako i sam eksterijer bio problematičan, ali da su uspjeli pronaći odgovarajući pristup, kojim je djelo skladno uklopljeno u ostatke Dioklecijanove palače.
"S ambijentom sam jako zadovoljan“, rekao je, no naglasio je da odabrana lokacija ima i dobrih i loših strana, ponajviše stoga što je vrlo teško predvidjeti što će se dogoditi, jer "ovdje nema one kontrole koju redatelj ima unutar kazališta".
Ujedno je pohvalio i rad Karle Leko glede adaptacije Shakespeareova izvornika za suvremeno gledateljstvo.
"Izazov je golem, ali mislim da smo postigli dobar rezultat“, zaključio je naposljetku gosp. Rijani.
Gđa Leko nam je rekla kako su ona i redatelj Rijani težište adaptacije stavili na sumiranje mnoštva senatorskih likova koji se pojavljuju u izvorniku, koji su time postali puno izraženijima, a tu je ujedno i riječ o davanju prostora likovima žena, koje su u Shakespeareovo doba, ali i u antici, dakle u vremenu radnje ove drame, bile podzastupljene.
"Sumirani likovi postali su punokrvniji i dobili još više sadržaja“, naglasila je Leko.
"Doista mislim da su stoga glumački zadaci, čak i za manje uloge, bili dosta kompleksniji“, smatra ona.
Nadalje, naglasak je stavljen i na kontekstualizaciju Shakespeareova teksta u odnosu spram današnjice.
"Fokus u našoj adaptaciji išao je u smjeru da povežemo samu antiku i ovaj prostor kao takav koji, iako potječe iz toga doba, i danas svjedoči o ovom vremenu“, istaknula je.
Cezar Kreatura
No što je s novim likom, naslovljenim Cezar Kreatura? O njemu je Leko rekla sljedeće:
"To je bila Qëndrimova ideja i nekako smo se vrlo brzo sporazumjeli oko toga lika. Taj lik proizlazi od samoga Cezara i na kraju se otima kontroli i postaje lik koji nadilazi vrijeme".
Na pitanje o težini velikoga zadatka adaptacije istinskoga i neospornoga svjetskoga književnoga klasika, rekla je:
"Pa to je uvijek izazov kada se uhvatimo u koštac s klasikom, jer imate veliku odgovornost spram toga teksta, spram stiha kao takvog i spram Shakespeareove riječi koja je velika i iz svake se replike puno toga može izvući...
S druge strane, kad se uđe u sam materijal, onda se stvari počnu i otvarati i nije problem onda neke stvari adaptirati, prilagoditi i nadopisati te iskoristiti ono što je najbolje za naše čitanje.“
Glede ambijenta, Karla Leko je naglasila svoje veliko zadovoljstvo odabranim prostorom, rekavši da je to jedan od rijetkih na kojem Cezar može zaživjeti u svojoj punini.
"Stvarno smo sretni što imamo tako bogato naslijeđe i da se upravo na ovakvoj jednoj lokaciji može postaviti ovakav jedan komad, da se na ovom prostoru susretnu različita vremena“, naglasila je.
‘Ma, noge su mi se tresle!‘
Scenografa Valentina Svetozareva pitali smo o izazovnosti izrade scenografije, a odgovorio nam je pomalo šaljivo: "Ma noge su mi se tresle!“
"Kako ne bi bilo izazovno postaviti predstavu na ovakvom prostoru, probati animirati prostor koji ima takvu silnu povijest iza sebe, takvo veliko graditeljsko, arhitektonsko zlato.“
Naglasio je da će upravo prostor sigurno obilježiti njihovu predstavu, kao jedna silna pozadina, koja svima daje nadahnuće, i onima koji rade na sceni i onima iza scene. Svetozarev je rekao i da se u samoj Dioklecijanovoj palači zasigurno više od 40 godina nije izvodila kakva drama.
Istaknuo je i jednu važnu činjenicu, a to je da se ovakvim postavljanjem Shakespeareove drame vraćamo praizvornom Shakespeareovu duhu, jer je Shakespeare sve svoje predstave izvodio upravo na otvorenom, ne u zatvorenom prostoru.
Glumac Mijo Jurišić nam kazuje:
"Snaći se u svakom stihu ima svoje zakonitosti. Nadam se da smo ih uspješno svladali… Nije kolokvijalan. Vi ga morate učiniti blago kolokvijalnim, ne može se baš do kraja govoriti kao da je ulični tekst, mora zadržati neku arhaičnost, neku visinu govora, neku starinu govora, neku ljepotu govora, a opet se mora odigrati tako da publika to razumije i da logike tih rečenice dođu do nje. Ako publika razmišlja o tome što ste rekli, izgubili ste ih“ - ocijenio je tumač uloge Marka Bruta.
‘Izazov buke, prolaznika, turista...‘
O samom uvježbavanju zahtjevnih, bezvremenskih Shakespeareovih stihova, rekao je da traje već dva mjeseca te da su probe napravljene većinom u kazalištu, a proba na lokaciji gdje će se u petak navečer odigrati premijera, prilagodba je prostoru, za koji drži da je zahtjevan.
"Sa sobom donosi buku, prolaznike i turiste, zna i ljudima zasmetati buka od probe...".
O samoj adaptaciji teksta rekao je da vrlo zadovoljan, kao i ostali glumci, koji su upoznati, dakako, s izvornikom, te da su se spretno i uspješno snašli i s ovim novim-starim tekstom koji će splitskom gledateljstvu pokušati na nov način prikazati i što bolje približiti dramski biser, koji uvijek ima nešto za reći.
Možda će upravo ova malko osuvremenjena inačica Shakespeareova klasika uspjeti privući pomniju pozornost te doprijeti do suvremenih splitskih gledatelja. Po svemu sudeći, u to su uvjereni svi koji su radili i koji i dalje rade na pripremi ove velike i važne drame, čijom će se premijerom kultura vratiti u samo srce Splita.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....