Nova predstava Boruta Šeparovića otvorila je duboki rez u svijesti publike – tijelo je polje sukoba, a empatija gotovo zaboravljen luksuz.
Večeras, točno u 20:30, splitsko Hrvatsko narodno kazalište pretvorilo se u bojno polje emocija, estetike i suvremenih trauma. Premijera "Woyzecka" u režiji Boruta Šeparovića nije bila tek kazališni događaj – bila je to frontalna konfrontacija publike s realnostima koje svi prečesto guramo pod tepih. Glasna, snažna i mučna – predstava ne ostavlja prostor za ravnodušnost.
Temeljena na nedovršenom tekstu Georga Büchnera, koji je u 19. stoljeću već tada detektirao raspad čovjeka pod pritiskom društvenih mehanizama, ova adaptacija presijeca vrijeme i smješta Woyzecka od prije 200 godina ravno u srce Europe 2025., točnije – u paralelnu stvarnost rata, eksperimenta, medijske manipulacije i tehnološke kontrole.
Donat Zeko, u ulozi vojnika Woyzecka, stvara lik koji ne traži sažaljenje, već razumijevanje. Njegovo tijelo na sceni – umorno, ranjeno, podvrgnuto nevidljivim silama – postaje metafora današnjeg čovjeka, zarobljenog između vojnih propagandi i algoritama društvenih mreža, koji na kraju biva ubijen i tijelo će mu postati hrana tla. Sloj u zemljinom geološkom zapisu. U njegovoj izvedbi nema patetike – samo prisutnost, precizna i bolna, kako fizička tako i psihička. Njegova gluma nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Andrea Mladinić, u ulozi Marie, briljira u prikazu žene koja, unatoč brutalnim okolnostima, zadržava dostojanstvo. Njezina Marie, koja u ovom kontekstu pokušava preživjeti snimajući sadržaj za OnlyFans kako bi izvela dijete iz ratom pogođene zone, nije simbol žrtve – ona je glas otpora. Mladinić svoju glumu prožima snagom, ali i nevjerojatnom nježnošću – njezina Marie ne moli za milost, ona nas izaziva da postavimo pitanje: tko ima pravo na spas?
Na sceni nema scenografije u klasičnom smislu – izvrsna glazbena podloga, zvukovi sirena, šumovi dronova, hladna svjetla i projekcije stvaraju prostor nelagode. Sve se odvija između "filmskog seta i kazališta", kako to opisuje sam Zeko. Scenama vlada kamera, tijelo se snima, ekspozira, reže i multiplicira. Glumci se kreću pod nadzorom objektiva, u interakciji s tehnologijom koja ne oprašta ni grešku ni slabost.
Borut Šeparović ovom predstavom ponovno potvrđuje zašto je jedno od najradikalnijih kazališnih imena regije. U suradnji s dramaturgom Ivanom Penovićem, on gradi strukturu koja nije linearna, nego fragmentirana, kao i sam Büchnerov tekst. Rezultat je mozaik koji zahtijeva aktivnog gledatelja – onoga koji nije došao konzumirati, već sudjelovati.
Ali ono što posebno potresa i ostavlja bez daha jest ubacivanje autentičnih video zapisa s bojišta – sirovih, uznemirujućih, dokumentarnih snimki rata u Ukrajini. Sve to se projicira preko tijela glumaca, preko njihovih lica i pokreta, brišući granicu između fikcije i stvarnosti. Taj materijal ne glumi rat – on jest rat. Publika u jednom trenutku više nije sigurna gdje prestaje kazališna iluzija, a gdje počinje brutalna stvarnost.
Više se nije ni znalo gdje završava tijelo, a počinje medijska slika o njemu. I to je najvidljivije upravo u trenucima kada se fizički pokret na sceni pretvara u apstraktnu poruku, kada se nasilje ne prikazuje direktno, već pulsira u zvuku, kadru kamere, drhtaju svjetla.
Uspješnu večer zaokružio je i ostatak glumačkog ansambla – Trpimir Jurkić, Elvis Bošnjak, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić i Nikola Nedić, čije precizno uigrane uloge funkcioniraju kao kolektivni mehanizam predstave – kao sustav koji stvara, drobi i zaboravlja pojedinca. Posebno se izdvaja Nedić kao "maestro" – lik koji vodi i razgrađuje narativ, gotovo u funkciji suvremenog korifeja.
Predstava jasno progovara i o femicidu, ali to čini bez didaktike – kroz estetski sloj koji nasilju ne daje glamur, već ga secira. Smrt Marije nije klimaks, već logični ishod sustava koji melje sve pred sobom.
"Možda bih volio misliti da bih branio neki ideal, ali realno – nisam ‘baždaren za rat’," rekao je Donat Zeko u intervjuu uoči premijere. I upravo u toj rečenici sažima se duh ove predstave: to nije priča o herojima, nego o onima koji pokušavaju preživjeti svijet koji ne priznaje njihovu ljudskost.
Nakon večerašnje premijere jasno je – "Woyzeck" u HNK Split nije samo kazališna predstava, već dokument vremena. Brutalan, iskren i duboko uznemirujući, ovo je kazalište koje ne ostavlja mogućnost bijega. Samo pitanje: koliko još možemo izdržati prije nego što i sami puknemo – kao Woyzeck?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....