U Gradskom kazalištu lutaka Split ove će se subote, 25. listopada, održati premijera predstave "Pita moja mama imate li jedno jaje", nastale prema istoimenoj slikovnici Tisje Kljaković Braić.
Režiju potpisuje Renata Carola Gatica, argentinska redateljica s dugogodišnjim stažem na hrvatskoj kazališnoj sceni, poznata po svojim vizualno snažnim i emotivnim predstavama za djecu i odrasle.
Renata već godinama djeluje u Teatru Poco Loco, a za ovu je priliku udružila snage s ansamblom Gradskog kazališta lutaka Split, stvarajući predstavu koja Tisjin svijet prenosi na scenu – s puno boje, glazbe, humora i prepoznatljivog splitskog duha.
Renatin će rad u Splitu, bez sumnje, biti prepoznat po pažnji prema detaljima, suvremenoj estetici i sposobnosti da i ovu obiteljsku priču prenese odrasloj publici. U razgovoru nam otkriva kako je pristupila adaptaciji Tisijine slikovnice i kako je splitski jezik i duh postao dio kazališnog iskustva.
Renata, što Vas je privuklo slikovnici Tisje Kljaković Braić?
- Ja Tisju pratim jako dugo. Prvi put sam vidjela njezine radove još u Grožnjanu, u jednoj maloj galeriji – tada su bile izložene njezine slike, ne stripovi, nego pravi, ozbiljni likovni radovi. I odmah me osvojila.
Taj njezin svijet, jednostavan, a dubok, duhovit, a emotivan, ostao mi je u glavi. Moj muž, koji je glumac, radio je s njom jednu predstavu u ZKM-u, i tad smo i privatno kliknuli.
Doma imamo njezine slike, njezine riječi su dio našeg zida, našeg života. Kad sam čula da je napravila slikovnicu, rekla sam gotovo, to je to! To je materijal koji jednostavno moraš raditi. Bila je to, kako ja kažem, svemirska provokacija – sve se spojilo u jednom trenutku.
Kako je došlo do suradnje sa splitskim lutkarima?
- Ja sam već radila s Gradskim kazalištem lutaka Split i obožavam tu ekipu. Kad sam čula za slikovnicu, odmah sam nazvala Luciju i rekla: ‘Slušaj, ovo je hit hitova, ovo se mora raditi ovdje, u Splitu!‘ Zagreb je imao prvu adaptaciju, ali Split je pravo mjesto za ovu priču.
Ovdje se govori taj jezik, ovdje žive ti ljudi o kojima Tisja piše. I stvarno - kad smo krenuli, dogodila se magija. Čak je novinar Željko Žutelija napisao da je ovo ‘pomirenje‘ Splita i Zagreba – i bio je u pravu! Jer predstavu su, tehnički, napravili prvi ‘purgeri‘, ali s tolikom ljubavlju prema Splitu da je ispala kao hommage ovom gradu.
Zagrebačka verzija već postoji – što donosi splitska?
- Zagrebačka verzija je bila divna, ali ovo u Splitu ima neku dodatnu energiju, neku puninu. U Zagrebu smo imali taj izazov – naučiti splitski! Glumci su imali lektoricu, vježbali su izgovor, ali to nije bilo lako. I to ne zato što su htjeli imitirati, nego zato što je bilo važno da ne ispadne karikatura.
Htjeli smo da se poštuje ritam jezika, melodija govora, jer je to srce Tisjinog svijeta. Kad sam došla u Split, to je bilo kao – evo, sad dišemo punim plućima! Kad čuješ dijete kako se smije, jer prepoznaje rečenicu koju je čulo doma, to je neprocjenjivo.
Svijet bez filtera
Što Vas najviše fascinira u Tisjinu izrazu?
- Tisja ima rijedak dar – ona vidi svijet bez filtera, ali s puno nježnosti. Ona zna gledati male stvari, sitnice koje svatko prepoznaje, ali ih ne zna izreći. Kad sam čitala slikovnicu, sve sam odmah vidjela na sceni: ritam, pokret, svjetlo, emociju. To je kazališni materijal u najčišćem obliku.
I još kad dodaš taj njezin humor – koji nije sarkastičan, nego topao – dobiješ nešto što dira i djecu i odrasle. Svi se u toj priči prepoznaju.
Kako biste opisali suradnju s Tisjom?
- To nije bila suradnja u formalnom smislu, više kao telepatski razgovor. Ona ima tu lakoću, tu slobodu, i meni je to predivno. U umjetnosti, kad imaš povjerenje, sve ide lako. Tisja je rekla ‘radite što želite‘, i to je bila najbolja rečenica za redateljicu!
A kad smo se upoznale, odmah smo kliknule. Ona ima tu toplinu, humor i nevjerojatnu jednostavnost. Raditi s njom znači stalno se smijati i istovremeno imati osjećaj da stvaraš nešto istinito, iskreno će Renata.
Predstava je, iako lutkarska, vrlo suvremena u izrazu. Kako ste je oblikovali?
- Mi se u Teatru Poco Loco već dugo bavimo hibridnim formama – kombiniramo glumu, lutku, pokret, glazbu. Tako je i ovdje. Scenografija je napravljena kao živa slikovnica – sve izgleda kao da si ušao u Tisjinu knjigu.
Njezin crtež dominira, a svjetlo, boje i glazba sve povezuju u pokret. Glazba je posebno važna – Ivana Đula i Luka Vanić napravili su songove koji su veseli, pamtljivi, a opet imaju dušu. Djeca ih pjevaju kad izlaze iz kazališta, što je najbolji kompliment.
Što biste voljeli da publika ponese iz predstave?
- Najviše da osjete radost. Mi često u kazalištu idemo prema emociji, ali zaboravimo na veselje, a ova predstava je baš to – veselje koje liječi.
Djeca se smiju, roditelji se prepoznaju, i svi na kraju izađu nasmijani. To je ono što kazalište treba biti – prostor u kojem se sretneš sa sobom, ali na topao, duhovit način. Ako dijete izađe i pita ‘Mama, imamo li jedno jaje?‘, ja sam sretna. Jer znači da se priča nastavila i izvan scene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....