Večeras je, pod redateljskom palicom Qëndrima Rijanija i dramaturškom palicom Karle Leko, održana dugo očekivana premijera Shakespeareova "Julija Cezara" pred splitskim gledateljstvom. Taj klasik britanske književnosti, predstavljen našem gledateljstvu na nov, osuvremenjen način, oživio je u novom ruhu na Srebrnim vratima, čime je završen dramski dio 71. Splitskoga ljeta koje je otpočelo Tijardovićevom operom o caru Dioklecijanu. Upravo je carski ambijent stare Dioklecijanove palače, i više nego prigodan za ovu bezvremensku priču o rimskom caru koji napada republiku, savršeno upotpunio Shakespeareove nezaboravne i uvijek aktualne stihove.
Nesvakidašni i neočekivani uvod smjesta je zaokupio pozornost gledatelja i uveo ih odmah u srž drame. Dijalozi koji su zatim uslijedili bili su strasni i svesrdni, kako se samo i mogu izgovarati Shakespeareovi stihovi. Dojmljiva scena nekoliko neuspjelih pokušaja krunjenja Cezara bila je istodobno moćna i simbolična, a gluma Trpimira Jurkića bila je sasvim na razini, čak kad je na trenutke imao manjih poteškoća s mikrofonom koje ga ni na tren nisu smele.
Popratna orkestralna glazba, pod ravnanjem Trimora Dhomija, kao i vješto ubacivani zvučni efekti, također su dali drami na živosti i zbiljnosti, a glumci i glumice svojom su strasnom i uživljenom glumom bez svake sumnje vješto utjelovili likove u drami. Novi-stari tekst, ponešto preinačen i nadopunjen kako bi se približio današnjici, umjestan je i vrlo pomno pisan te je savršeno povezan s shakespeareovskim bezvremenskim izvornikom, u isti mah i arhaičan i suvremen.
Gledateljstvo je pozorno pratilo svaku riječ i pokret glumaca, vidljivo uživljeno u likove i radnju, što je nemalo postignuće, ne samo Shakespeareovo, već i svih onih koji su posljednja dva mjeseca predano radili na ovom velikom i nezaobilaznom klasiku svjetske književnosti, nastojeći mu udahnuti nov život i veću aktualnost, koja mu nesumnjivo ne nedostaje, ali uvijek je dobro malko osuvremeniti djela koja protek vremena zna učiniti odviše arhaičnim i gdjekad nerazumljivim, pa i ponešto napornim suvremenom čitateljstvu i gledateljstvu.
Predani i dugotrajni rad redatelja i dramaturginje te scenografa Valentina Svetozareva, upotpunjen prokušanim glumcima, kao što su Trpimir Jurkić i Mijo Jurišić, pružili su splitskom gledateljstvu veliku i vrsnu izvedbu jednoga velikoga i vrsnoga djela, djela koje je u antičkim Srebrnim vratima pronašlo prostor koji je savršeno upotpunio Shakespeareovu viziju Julija Cezara, kao lika i osobnosti koje ima uvijek, u svakom društvu i u svakom vremenu, jer je povijest svugdje i vazda ista, puna raznoraznih malih i velikih Cezarâ i njemu sličnih koji svoju volju žele izdignuti nad voljom naroda.
Svakako, jasno je da bezvremenskom Shakespeareu nikada ne nedostaje na aktualnosti, ali večeranja je velika premijera pokazala da se i jedan klasik može učiniti živim, aktualnim i suvremenim te da su vječne teme s pravom vječne, kako je splitsko gledateljstvo moglo i vidjeti, svesrdno uronjeno u stihove, likove i prostor koji kao da su postali jednim, međusobno se prožimajući, nadahnjujući i upotpunjujući, stvorivši jedan poseban prizor i ozračje koje je, ne samo vratilo Shakespearea u život 21. stoljeća, već i kulturu u turizmom poharano srce grada, oživjevši na moderan način ovaj bezvremenski dramski klasik u bezvremenskom ambijentu Dioklecijanove palače.
Pred kraj ova je drama prerasla u protest protiv dehumanizirajućih tiranija kroz povijest, uvelike nadišavši okvire Shakespeareova izvornika te podignuvši ga, tekstnim i scenskim nadopunama, na jednu univerzalnu razinu, stavljajući naglasak na opasnost od suvremenih nečovječnih orwellovskih sila koje suvremenom čovjeku žele oduzeti njegovu ljudskost i stvoriti distopijsku budućnost, u kojoj će ljudski život biti obezvrijeđen i obesmišljen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....