Scenski omot u kojem je na pozornici HNK uprizorena opera stara gotovo 200 godina je dizajniran tako da ga se može doživjeti ‘Ljubavnim napitkom‘ za Splićane u iščekivanju turističke sezone ljeta 2025. godine.
Moderan, visoko stiliziran i duhovit, pun svježih i lijepih melodija, arija, dueta i skupnih prizora novi premijerni naslov na repertoaru splitskog kazališta je pravi umjetnički trijumf.
Već od uvodnog podizanja zastora i prve slike na pozornici, pozitivno šokirani dobivamo serviranu ideju na koji je način ova opera osuvremenjena i nudi nam se prizor kakav nas čeka već za dva ili tri mjeseca: na pozornici ne vidimo zvonika niti trga, mjesto radnje je bezimena, ali dopadljiva destinacija u kojoj dominiraju natpisi "apartman", "vila" i "beach bar".
A dok morem u pozadini klizi mega kruzer, seljaci iz Donizettijeve glazbene melodrame postaju armija čistača apartmana opremljena metlama i žutim gumenim rukavicama.
Sve do završne slike drugog čina, sa postrojenim vojnicima i uplovljavanjem razarača, zlokobnom opomenom da bi se ova šarena slika mogla i urušiti, karizmatični splitski redatelj Goran Golovko popunjava nam dojmove nizom značenjski važnih detalja: ležaljkama, štramcima, kolima za plivanje, iritantnim ružičastim flaminkom...
Domaća varijanta ‘White Lotusa‘
Tu su bankovne kartice, šeširi, tamne naočale i dostavljač na romobilu, sve se uklapa u neku ušminkanu turističku sliku poželjnog mediteranskog ljetnog raja. (Ili pakla?). Domaća je to varijanta ‘White Lotusa‘.
U kojoj se – usprkos tome što je tek pozadina za romantičnu priču sa slomljenim srcem i ljubavnim trokutom – stalno nešto mrda ispod površine. Tu na suncu pružena leže polugola razbacana tjelesa turista, bauljaju mamurni i nesabrani likovi ogledajući se gdje se uopće nalaze; jedva pokretne kreature koje su bliže kulisama nego živim likovima. Ali, stvaraju atmosferu koja je istovremeno duhovita i ježi kožu – Bože, kako ćemo preživjeti još jedno ovakvo ljeto?
U iskusnim rukama redatelja kakav je Golovko, rafiniranog ukusa i sa umjetničkom potrebom za poigravanjem sa televizijskim i filmskim melodramskim žanrom, svaki je detalj promišljen. U drugom činu, sa slatkim srčekima i uzvanicima u ružičastim opravama na vjenčanju, dobivamo medijski globalno prihvaćen vizual za romantiku 21 stoljeća. Sapunice napadaju, na najjače!
Duhovitost je najvažnija potka glazbene šale kao što je ‘Ljubavni napitak‘, ali ne prvoloptaška. Puno je tu sitnih gegova i mimike koji grade zanimljivu galeriju likova, a postava sa splitske premijere pokazala se glumački vrlo pripremljena.
Alfa ženka Adina
Glavna junakinja Adina u startu se može doživjeti ko tipična dalmatinska vlasnica apartmana, alfa ženka, jer sopranistica Gabriela Hrženjak udahnula joj je samosvjesno držanje i ženstvenu čvrstinu karaktera. Tenor Roko Radovan kao lakovjerni ljubavnik meka srca Nemorino, bariton Matija Meić u ulozi samodopadnog ženskara u vojnoj uniformi, bas bariton Joško Tranfić kao prevarant Dulcamara koji "dila" pripravke za sve što ljude tišti, od ljubavnih jada do staračkih bora, Maja Andrijolić kao tračerica sa društvenih mreža Giannetta, svi su vrlo živopisni i osobeni.
Kao i niz nositelja manjih uloga, poput dviju Dulcamarinih show-asistentica, "valetta" ili "bully" raspoloženih ađutanata, bez kojih bi čitava priča bila siromašnija.
Izgradnji likova dodatno pridonosi maštovita i koloritna kostimografija Mladena Radovnikovića, Nemorino u iritantnim dječijim kratkim hlačicama i Dulcamara u kicoškom odijelu su naprosto savršeno karakterno zaokruženi. Uz scenografiju Marina Gozze, kostimi daju presudni dojam u ukupnoj slici tog našeg, splitskog turističkog wonderlanda.
Izvanredno uspješno
I mladi dirigent Veton Marevci, kojemu je ovo prva opera koju potpisuje, ima razloga za zadovoljstvo. Jednako mlada debitantska pjevačka ekipa solista – koja ‘Ljubavnom napitku‘ daje svježinu mladenačkih ljubavnih problema – nastupila je s velikom sigurnošću, a zbor i orkestar su djelovali savršeno pripemljeni.
Najiščekivaniju ariju čitave opere, ‘Una furtiva lagrima‘ (‘Jedna potajna suza‘) – koju je 1901. u milanskoj Scali Enrico Caruso morao otpjevati tri puta za redom na zahtjev raspamećene publike – splitska premijerna publika ispratila je u crkvenoj tišni. A Roko Radovan je i glasovno i emotivno ispunio sva očekivanja i bio nagrađen dugim pljeskom.
Vrlo zabavna opera, bogata dražesnim melodijama kakve se pjevaju ispod tuša, sa belkantističkim arijama kakve Splićani najviše vole i atraktivnog vizuala izvanredno je uspješan glazbeno scenski komad. Bravo za sve umjetnike koji su je kreirali!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....