Predstava “Građanin Matijanić”, autorski projekt redatelja i dramaturga Zlatka Pakovića, premijerno je izvedena na otvorenoj sceni splitske Plinare, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Split.
Posljednji je to kazališni naslov sezone 2024./2025. a s obzirom na već otvorene medijske spekulacije - i zafrkancije po kazališnim kuloarima - o HDZ-ovim smjenama u splitskim gradskim ustanovama, može se posložiti da ovo bude ujedno posljednja premijera intendanta Vicka Bilandžića. Njegov će mandat, koliko god još trajao, ostati zapamćen po tome da je otvorio vrata redateljima i autorima s lijevog političkog spektra, tekstovima poput onih M. Smoje (‘Tiha noć‘), J. Pavičića (‘Crvena voda‘) i V. Ivančića (‘Robi K./Crvenkapa je mrtva‘), pa je pitanje hoće li ovakva predstava, koja propituje odgovornost sustava koji živimo, doskočiti do jesenskog repertoara.
A i zlosretno je izabran termin premijere u lipnju, na samom kraju sezone, za predstavu koja ima ambiciju ne samo zabaviti nego protresti kazališnu publiku. A nemojmo se lagati, kazališni komad koji progovara o smrti splitskog novinara Vladimira Matijanića, kao i o društvenim okolnostima koje su do nje dovele, nije široko privlačan. Gledati ovu predstavu 75 minuta isto je što i čeprkati ranu koja vas boli, a, realno, koliko često ste na to spremni?
Već na samoj premijeri primjetno je bilo praznih mjesta u gledalištu, lakše su se ljudi odlučili na paralelni zabavni program na Žnjanu iste večeri, dan je dug, a noći vrele, počelo je ljeto i sezona godišnjih odmora, i ne može se to ignorirati.
Predstava ‘Građanin Matijanić‘, strukturirana u tri čina koji se pretapaju, djeluje kao mučni "dossier" o novinaru Matijaniću kojeg nažalost već tri godine nema, a ne kao kazališna priča s likom takvog imena i koji nam nešto kroz dramski tekst kaže o sebi. Mjereno minutažom na sceni, glumac koji igra Matijanića (Luka Čerjan), je imao i najmanje posla.
Sugestivna glazba
Uz sugestivne i ponavljajuće tonove glazbe Damira Avdića, u uvodnom činu se podsjećamo na sve što se dogodilo toga nesretnog 5. kolovoza, u Kninu, na proslavi Oluje, i istovremeno u podstanarskom stanu Vladimira Matijanića gdje on proživljava svoje posljednje sate tražeći medicinsku pomoć od onih koji mu je nisu pružili.
Glumice Katarina Romac i Andrea Mladinić predstavljaju Gavrana sa po jednim krilom, pticu lošeg predznaka (izvanredno odabrani kostimi i maske Tine Vukasović Đaković) i više sugestivno deklamirajući nego glumeći grade tegobnu atmosferu krećući se po uskoj a dugoj pozornici. Hrvatska zastava u pozadini je crno bijela, simbolika je očita.
U drugom dijelu se pojavljuje on, u svojoj poznatoj kariranoj košulji - i uz neizbježnu usporedbu da glumac stvarno i fizički sliči na pokojnog Matijanića - praćen setom fantazmagoričnih likova i dijaloga koji gledatelja udaljuju od realnosti. U toj predsmrtnoj agoniji se pojavljuje Žena s hidžabom/Naša Gospa od sniga (Tajana Jovanović), Mravka sa zečjom šapom (Marija Šegvić) te glumac Zdeslav Čotić, prvo u liječničkoj kecelji a potom kao političar, koji Matijanića opisuje kao društvenog luzera. Košmarno je i teško prohodno, kao da predstava gubi dah i olakšavajuće je kad dođe kraju.
Treći i najefektniji dio cilja na pleksus sviju u publici. “Građanin Matijanić” u finalu nadilazi osobno i kroz priču pokojnog novinara otvara prostor za niz pitanja o odgovornosti, vrijednostima i mjestu istine u društvu koje počiva na liberalno demokratskim načelima. Hladna je to i nemilosrdna slika medijskog i zdravstvenog sustava naspram pojedincu koji je vjerovao da smo pred zakonom svi isti. I koji se s ljubavlju bavio poslom koji je nekoć imao i društvenu odgovornost.
Što je novinarstvo danas?
Što je uspjeh?
Je li sudbina onih koji se ne uklapaju i govore istinu unaprijed određena i marginalna?
Paković kazalište koristi kao prostor za sumnju i otpor, a na gledatelju je da se pronađe u odgovorima.
Je li razlog tomu što je dramski predložak temeljen na događaju iz nedavne prošlosti – događaju koji je bio iscrpno medijski popraćen, uz kritičko propitivanje odgovornosti za njegovu besmislenu smrt, i to dijelom zahvaljujući upravo portalu za koji je sam Matijanić radio? Je li razlog i kolektivno žalovanje koje smo, osobito u Splitu, svi zajedno proživjeli? Tek, nakon predstave Građanin Matijanić, kao da je izostala neka nova emocija.
Svakako je dobro da se ostvarila, da se ne zaboravi, to je najmanje što ovaj grad može napraviti za neprežaljenog kolegu Vladu Matijanića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....