Osam desetljeća ispunjenih smijehom, maštom i nezaboravnim pričama – Gradsko kazalište lutaka Split (GKL Split) ove godine slavi veliki jubilej. Kazalište je započelo s radom 1945. godine, čime je postalo najstarije profesionalno lutkarsko kazalište u Hrvatskoj.
Središnji dio proslave označit će večerašnja premijera predstave ‘Tajni život splitskih lutaka‘, u režiji Siniše Novkovića, koji potpisuje i tekst. Predstava će biti premijerno izvedena večeras, 8. ožujkam u 19 sati u Gradskom kazalištu lutaka Split.
Ova nesvakidašnja kazališna avantura nastala u režiji Novkovića, je bila povod da nam uoči premijere otkrije kako je došlo do ideje za predstavu, na koji način su odabrane lutke i što ovaj projekt znači u sklopu velike obljetnice.
Retrospektiva lutaka
Kako je nastala ideja za predstavu ‘Tajni život splitskih lutaka‘?
- Nastala je tako da me je kontaktirao ravnatelj Lucijan, koji je želio napraviti jubilej ‘80. rođendan GKL Split‘, u želji da napravi predstavu u kojoj bi publici pokazao sve te lutke koje su bile u njihovim starim predstavama i više ne igraju, a ima ih stvarno mnogo - negdje oko 300-tinjak.
To je bogatstvo skupljeno kroz povijest zadnjih 80 godina, nisu sve, naravno, ali oni imaju ogromno skladište. Ovo što smo mi koristili u ovoj predstavi je možda nekih 10 posto što imaju, a mi ih koristimo jedno 40-ak lutaka.
Na koji način ste onda odabrali koje ćete lutke ponovno ‘vratiti u život‘?
- Likovnost, lutkarska tehnologija, sve po samoj priči, tako da smo našli te neke njihove zaštitne lutke iz određenih predstava, tipa Pipo, Buratino, poznati ‘guzovozi‘ Zlatka Boureka, i tako smo birali. Ravnateljeva ideja je bila prikazati jednu predstavu u kojoj se vidi ta nekakva retrospektiva njihovih lutaka, međutim pod svaku cijenu zaobići da to bude samo revijalna predstava. Želio je imati nekakvu priču, povezanu sa Splitom i s kazalištem lutaka.
- A kako sam ja magistar glume i lutkarstva, ujedno je htio da predstavu povežem s lutkarskom tehnologijom, lutkarskom animacijom, da upoznam djecu i gledatelje s načinom animacije lutaka, i s različitim tehnikama lutaka. I tako sam složio nekakvu priču o tome, objasnio nam je Novković.
Lutke su ipak žive
Pa kad ste već spomenuli priču, o čemu se radi u predstavi?
- Radnja se odvija u jednom zapuštenom skladištu, koji je dobio novog vlasnika i on želi sve odvesti na Karepovac. Lutke ne znaju što je Karepovac, pa se vesele, misleći da je to jedno lijepo mjesto, sve dok im jedna najstarija marioneta ne kaže što je ustvari Karepovac. E tada nastaje panika.
Onda imamo starog lutkara, koji je održavao taj prostor, brinuo se za lutke, zatezao im konce, pazio da ne pada prašina po njima i sad ni on nije znao da su one ustvari ‘žive‘, da imaju svoj tajni život kada se ugase svjetla pozornice i kad nema ljudi.
I sada one moraju otkriti da su praktički žive, kako bi se spasile i izbjegle odlazak na Karepovac. Kroz lutkarsku čaroliju taj novi vlasnik shvati, koliko su zapravo lutke i lutkarstvo bitne u srcima naše djece.
Kakav je bio vaš režijski pristup? Jeste li se oslanjali na klasične metode ili ste se odlučili za nešto inovativno?
- U ovoj predstavi lutkarska tehnologija je dosta različita. Imamo marionete, ginjole, gigantske lutke, takozvane guzovoze, UV teatar, stolne lutke, znači na pozornici ih ima sigurno jedno 30-ak različitih lutaka, od toga 10 različitih tehnika i jako je teško koristiti toliko različitih lutkarskih tehnika u jednoj predstavi. Svaka od ovih lutaka je napravljena za jednu davnu predstavu koja je igrala, i sve te lutke iz te predstave su i iste tehnike.
- A ovdje sam morao pristupiti na takav način da na zajedničkoj sceni bude jedna marioneta, koja je na podu, ginjol koji je na paravanu i stoji jedno skoro dva metra iznad te marionete, što je bilo izazovno.
Međutim, naša kostimografkinja i scenografkinja je jako dobro sredila pozornicu da izgleda kao jedno zapušteno skladište, pa tako recimo imamo te nekakve klasične ‘levele‘ poput ovog stola za stolne lutke, pod za marionete, paravan za ginjole... U principu ima dosta šala i pošalica za djecu, da djeca nešto i nauče, ali ujedno i sa zanatske strane da se lutkari malo nasmiju.
Koliko je važno povezivanje glumca i lutke?
- S tehničke strane je jako važno. Kako sam ja završio u Osijeku glumačku i lutkarsku Akademiju i pet godina sam imao dva glavna predmeta, glumu i lutkarstvo- koje je puno zahtjevnije, jer daješ život nekom neživom predmetu, i to ne može svaki glumac koji nije prošao školu za to i vrijeme da se ‘ushemi‘ kako dati dušu tom predmetu, povezivanje s lutkom je jako bitno.
- To je jedna čarolija lutkarskog teatra, koji je predivan i ja sam se tu zaljubio u lutkarstvo, jer mi je bilo super tim lutkama, drvetu, tkanini, davati osobinu, karakter bića i oživjeti ih. I kad sam završio tu Akademiju, bilo mi se teško razdvojit od neke lutke, koja je bila moja cijeli jedan semestar.
Četiri mjeseca si doslovno u vezi, navikneš se i onda prekineš tu vezu i moraš dalje sa životom, ostavljaš je tu i netko je drugi preuzima, emotivno kroz smijeh priča Novković.
Edukativna strana kazališta
Koliko je važno da kazalište za djecu ne bude samo zabava, već i edukativno iskustvo?
- Iznimno je važno, pogotovo u današnje vrijeme ekrana i gdje su sadržaji nasilni, needukativni, ne potiču maštu. Stoga, po meni je jako važno napraviti jednu edukativnu predstavu gdje će djeca, a ujedno i odrasli vidjeti što je to teatar lutaka, koliko je ustvari teže biti u lutkarskoj predstavi, jer je dječja publika puno zahtjevnija i iskrenija od odrasle.
Bitno im je na primjer prikazati i naučiti ih kako se jedna marionete animira i zašto se zove kako se zove. Jer, djeca pamte lutke po imenu, a usput se i dodirujemo tehnike, pa će tako znati da je jedan Buratino marioneta.
Ima li u predstavi slojeva koji će odrasli prepoznati ili shvatiti drukčije od djece?
- U svakoj predstavi koju radim, trudim se ostaviti nešto i za odrasle. Smatram da kad roditelji dovedu svoju djecu na predstavu, kako bi bilo dobro da i roditelju uživaju i na taj se način dogodi jedna sinergija roditelja i djeteta, jer većinom su predstave napravljene za djecu, pa roditelju bude dosadno.
Zato nastojim uključiti i njih, pa onda oni danima mogu pričati o predstavi. Tako u ‘Tajnom životu splitskih lutaka‘ ima svega za sve, predstava je humoristična, čarobna, nostalgična, edukativna, zastrašujuća...
Probuditi dijete u sebi
Kako su se lutkarske predstave promijenile tijekom godina?
- U kazalištima koji u svom nazivu nose ime ‘lutkarsko‘, nažalost primjećujem sve manje lutkarskih predstava, a sve više glumačkih, što je ok. Ali, starih lutkarskih tehnika ima jako malo. Tu i tamo ima predstava koje koriste marionete, ginjole, gapite, teatar sjena, ali svi se nekako orijentiranju prema nekako novom, modernom, postmodernom lutkarstvu, u kojem se od običnih predmeta rade kao ‘lutke‘. Recimo animiraju se stolica, frižider, metla...
Ja sam više pobornik starijeg lutkarstva, s klasičnim lutkama koju sami izrađujemo i kasnije nastaje neopisiva čarolija i eksplozivnost, gdje se djeca, a i odrasli izgube u tome svijetu. U ovoj predstavi smo se i bavili upravo time da odrasli ne izgube dijete u sebi, koje su nekada bili.
Nova predstava, kako nam Novković kaže, nosit će poruku o važnosti očuvanja lutkarstva i ljubavi prema umjetnosti, prenoseći tako ljubav prema kulturi i lutkarskom kazalištu na nove naraštaje. - Kad radim predstavu, želim da svi uživaju, da svi izađu s nekim osmijehom na licu i da poslije toga mogu pričati i razmišljati o toj predstavi.
Jer, nakon nekog vremena, čovjek se zapita ‘ Gdje mi je život prošao? Gdje su ona lijepa vremena kad sam bio dijete?‘. Upravo je to jedna pouka ove predstave, da ljudima pokažemo kako ništa na ovome svijetu nije vrijedno živciranja, grintanja, našeg vremena, nego samo ljubav, zaigranost, igra, familija i naravno zdravlje.
Kada biste izdvojili najdraži dio iz predstave, koji bi to bio?
- Bio bi monolog stare marionete, u kojem priča kako je prije teatar izgledao, kako su ljudi uživali gledati njih i njihove konce, kako se pomiču, zanemarujući lutkara koji ih iza vodi. Za mene je to jedan dirljiv, zanimljiv monolog u trajanju od minutu i pol, jer generalno marionete ne trpe puno teksta, ali kolega Ivan Medić je to jako dobro napravio, da meni kao lutkaru dođe da pustim suzicu, zaključuje za kraj Novković.
Milena Blažanović, Nina Vidan, Sanja Crljen, Franjo Đaković, Andrea Majica, Ivan Medić i Justina Vojaković-Fingler, je glumački tandem, koji će svojom animacijom oživjeti stare lutke iz fundusa GKL Split, te tako iskazati zahvalnost i poštovanje prema lutkarstvu i svim umjetnicima koji su lutke animirali kroz godine, uveseljavajući vjernu publiku. Za scenografiju i kostime odgovorna je Tina Vukasović Đaković, glazbu Tomislav Topić, oblikovanje tona Franko Perić i oblikovanje svjetla Lucijan Roki.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....