Velika je naša strast za izmišljanjem novih riječi, ona se prilježno njeguje i institucionalno potiče, među ostalim, i natječajem za izbor najljepše novokovanice. Nevolja je, međutim, u tome što se smisao svih tih napora ne iscrpljuje u obogaćivanju jezika, nego u njegovom odvajanju od ostalih, osobito onih koji su mu najbliži, što na koncu neizbježno vodi prema osiromašivanju leksičkog fonda.
Darko Cvijetić također je zaokupljen izmišljanjem, samo što se on time bavi jer mu je tijesno u njegovome jeziku, pa ga ima potrebu prekoračivati i širiti. Tu je strast jasno signalizirao već i naslov njegove druge zbirke pjesama objavljene još 1996. godine, "Himenica“. Utoliko se ne treba čuditi što je knjigu dijarističkih zapisa objavljenih u Buybookovoj ediciji Dnevnik, koju uređuje Semezdin Mehmedinović, naslovio riječju koja nije postojala dok je on nije natipkao: „Bilješkarica“.
Kao i njegova romaneskna trilogija kojom se proslavio („Schindlerov lift“, „Što na podu spavaš“, „Previše mi to. Osam djevojčica“) i novi je libar, očekivano, neka vrsta patchworka u kojemu se izmjenjuju poetske dionice, prozne skice, eseji komprimirani u nekoliko redaka, ponegdje izbrušeni do aforističke jasnoće, citati iz različitih izvora, od književnih preko novinskih do onih koje je naplavila svakodnevica i susreti s različitim ljudima, što će reći kako Cvijetić i u „Bilješkarici“ figurira kao neka vrsta književnog pandana velemajstora montaže Dzige Vertova.
Između korica knjige sabrani su zapisi nastali u drugoj polovici prošle godine, dakle, skoro puna tri desetljeća nakon kraja rata, što, međutim, nije dovoljno vrijeme da bi se traume prošlosti dolično sahranile. Sahraniti se može samo ono oko čega je postignuto suglasje da se uopće dogodilo. No što činiti kad okolina tvrdi suprotno?
Mirno su me pribili
Gostujući u jednom podcastu Cvijetić se drznuo podsjetiti slušatelje na neupitno: da su 1992. godine nesrbi u Prijedoru morali nositi bijele trake i stavljati bijele plahte na prozore da bi označili svoju pripadnost drugoj etniji. Nikome nije otkrio ništa novo, jer je ta činjenica izdašno dokumentirana, među ostalim, i u desecima presuda za zločine protiv čovječnosti koji su se dogodili na području grada i u njegovoj okolici.
No samo podsjećanje na događaje o kojima ne može biti nikakvog spora, bilo je dovoljno da se po njemu izliju kible žuči i govana: „Šovinistički gradski portali, Facebook grupe poput ‘Samopoštovanje‘ i sl. mirno su me pribili na stup srama kao da govorim laž, i to u gradu koji je imao 3 logora, protjerao 40 000 ljudi, ubio 1300, 102 djeteta, imao primarne, sekundarne, tercijarne masovne grobnice...“
Tome autor dodaje još jednu strašnu rečenicu: „Moj grad natjerao me je da budem logorski stražar, a sad tvrdi da logora nije ni bilo.“
Naravno, Prijedor nije megalopolis u kojemu se čovjek može sakriti, čak i ne moraš biti poznati pisac koji gostuje na televiziji i o kojemu pišu novine da bi ti se život pretvorio u noćnu moru. Dovoljno je da uđeš u kvartovski dućan po tetrapak mlijeka i već si se izložio dobrosusjedskom preziru.
U takvim trenucima – koji to nisu, jer govorimo o nečem što traje godinama – lijepo je uza se imati nekog kome je stalo i tko te razumije, ali onda osvijestiš jednu još tragičniju činjenicu – da si sam.
„Nema prijatelja. Nema podrške. Čak ni moji prijatelji Bošnjaci – kažu mi da sam ‘postao poznat‘ (?!) zahvaljujući njihovoj tragediji... o tugo... Eto tako, sada sam Židov, eto Bruno Schulz, čekač svog metka u Drohobiču, Drohas kao izvedenica od Doras, kako vele ‘samopoštovatelji‘. Gladna, gladna palanka.“
Nije ovo prvi put da nas Cvijetić podsjeća na jezivu činjenicu kako je poraće puki nastavak rata drugim sredstvima. Barem koliko se u svojim knjigama bavio strašnim događajima koji su se zbili od 1992. do 1995., on je bio zaokupljen i višedesetljetnom javnom amnezijom, potrebom da se laže prvo sebi, pa onda i drugima. No sada, možda i zbog vrlo izravne, ogoljene forme obraćanja, sve to zvuči još gore, pretvarajući „Bilješkaricu“ u najsumorniju knjige jednoga velikog koliko i mračnog opusa.
I dok njegovi sugrađani žive u tupoj vjeri kako je sve bilo u najboljem redu i kako još uvijek jest, samo je problem u jednom lajavom piscu, promiče im ono najbitnije – da sadržaj njihova hipertrofiranog patriotizma polako, ali sigurno nestaje: „Nema više teritorija. Postoje samo resursi. Kategorija riječi domovina/otadžbina podrazumijeva samo površinu, i možda do dubine pradjedovskih kostiju. Ne dublje. Dubina je resurs – vode, litija/litijuma, uglja, željeza, bakra, zlata... Ali to nije domovina. Domovina je plitko, resurs je duboko.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....