David Grossman veliki je židovski pisac i izraelski patriot, ali od one manjinske sorte. Svoj društveno-kritički angažman on ne iscrpljuje na dokazivanje očiglednog: da su Hamas i Hezbollah terorističke organizacije vrijedne prezira. Ma što god rekao o njima, ništa se neće promijeniti, fanatici i masovne ubojice ostat će isti kakvi su oduvijek bili, i njemu je to savršeno jasno. Na njih ne može utjecati, ali zato može barem pokušati utjecati na političke prilike u svojoj, još uvijek demokratskoj zemlji u kojoj se vlast osvaja na izborima, a slobodu izražavanja nitko nije suspendirao, iako se ni ta mogućnost ne može isključiti u nekoj doglednoj budućnosti.
Kad bi se odrekao ne samo prava, nego i nasušne potrebe da o svojim sunarodnjacima, osobito onima koji vode zemlju, piše otvoreno, pa ako hoćete i nemilosrdno kritički, odrekao bi se i vlastitog spisateljskog creda: „Za mene je pisanje slobodno, gipko i lako kretanje na zamišljenoj osovini oko koje se krećem od djeteta koje sam bio do starca koji ću biti; od muškarca do žene koja jesam, od pribranog čovjeka do luđaka. Od Židova u koncentracijskom logoru koji jesam, do zapovjednika istog logora koji jesam. Od Izraelca koji jesam, do Palestinca koji bih mogao biti, da sam se rodio petsto metara dalje odavde.“
Da bi se pisalo, ne samo vrhunski, nego čak i osrednje, nije zgorega savladati tehnike uživljavanja u tuđu muku. Nije ni nužno, jer nas iskustvo podučava kako je na svijetu bilo (i još uvijek ima) puno velikih autora koji su se pokazali kao mali ljudi, da ne kažem što gore. No Grossmanov opus sav je izgrađen na pretpostavci uvažavanja različitih iskustava.
Utoliko i ne treba čuditi što se, osim fikcijskom prozom, često bavi i političkom esejistikom, piše novinske članke i drži govore tematizirajući dramu izraelsko-palestinskih odnosa, ne propuštajući nijednu priliku da ukaže na strahote za koje su odgovorni Benjamin Netanyahu i prvi ešalon njegovih suradnika. Dio te građe sabran je između korica knjige „Cijena koju plaćamo“, koju je prevela Andrea Weiss Sadeh, a objavila zaprešićka Fraktura.
Živjeti u stalnom ratu
David Grossman rođen je 1954. godine i nikada nije napustio svoju zemlju, osim na kratko, zbog poslovnih razloga ili kao turist, što će reći da on, kao, uostalom ni bilo tko drugi iz njegove generacije, nema pojma što znači živjeti u trajnom miru. To nije samo žalosno, nego i strašno, jer, kako on kaže, „život u stalnom ratu za čiji završetak ne postoji čvrsta namjera, život straha, sumnje i nasilja u nas utiskuje obrazac stiskanja duše i pameti.
Obrazac razumijevanja svijeta u grubim, nezgrapnim stereotipima. Negiranja čovječnosti jednog naroda i, posljedično, svako tko je drugačiji na bilo koji način. Na kraju krajeva, upravo je to podneblje u kojem raste fanatizam, fašizam, naklonost diktaturi. To je podneblje koje nas iz ljudskog bića pretvara u masu, hermetične ljude. To su uvjeti u kojima započinje propast građanskog, pluralističkog, demokratskog društva koje crpi snagu iz zakonodavstva, svijesti o jednakosti i ljudskim pravima.“
Nijednom Izraelcu nije lako napisati ove retke, a zamislite tek koliko hrabrosti i moralne snage treba imati čovjek koji je izgubio dijete. Grossmanov sin Uri imao je dvadeset godina kad je poginuo kao zapovjednik tenka, i to zadnjeg dana libanonskog rata 2006.
Premda u cijelosti fokusirana na pitanja koja more izraelsko društvo, ova knjiga i nama može biti korisna da bismo osvijestili pune razmjere velike laži koju nam politički establishment sa svim svojim medijskim, obrazovnim i drugim brend ekstenzijama uporno servira, a koja se skriva iza patetične riječi zajedništvo: „Možda je velika izraelska priča danas razbijanje iluzije koju su svi izraelski vođe neprekidno gajili i njegovali: iluzije da smo kao narod ujedinjeni, i da tom jedinstvu trebamo težiti čitavim svojim bićem. Sada kada su se rastvorile sve pukotine u našem društvu, razotkrivena je sva krhkost i lažnost tog ‘jedinstva‘, i netrpeljivost koja vlada između uvjerenja i interesa svih uključenih."
Nije teško zamisliti da bi sljedeće retke mogao napisati čovjek koji ne živi u predgrađu Jeruzalema, nego, recimo, na periferiji Zagreba ili Splita, koji je sit svakodnevnog ritualnog zaklinjanja u zamjenicu ‘mi‘, pri čemu su najglasniji upravo oni koji miniraju same pretpostavke narodnog jedinstva: „Kako isprazno danas zvuči mantra ‘zajedništva‘ kojom su nas šopali desetljećima. Kako prijetvorno zvuči riječ ‘povezanost‘, kad jedna strana poništava tjeskobu i strahove, vrijednosti i želje druge strane.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....