Priznajem, slab sam na priče situirane u srednjeuropski ambijent, u prva desetljeća dvadesetog stoljeća, i Milana Trenca kao takvog. Kad mi urednička navlakuša koju na tečnom hrvatskom jeziku zovemo blurb, obeća putovanje u predjel i vrijeme prema kojemu osjećam neobjašnjivu sklonost, a tu garanciju dojmljivo prisnaži zagrebački umjetnički multipraktik s ilustracijom tintinovskog štiha, onda se bez oklijevanja bacam na čitanje.
I eto mene u književnom svijetu Jonathana Paynea, čiji je romaneskni prvijenac „Građanin Orlov“ friško objavljen kod nas u prijevodu Nevena Antičevića i nakladi V.B.Z.-a.
Ta je zemlja kraljevstvo, prostire se negdje između Hrvatske i Galicije, a napučuje je barem pet-šest naroda koji žive bez trzavica i uzajamne nesnošljivosti, iako je jasno da dobar dio stanovništva nije sretan prilikama u državi. Siti su autoritarne monarhije i htjeli bi republiku, okupljaju se u stranke, pa po gostionicama grintaju i rovare protiv poretka.
Građanin Orlov, prodavač u ribarnici, nije jedan od njih. Krležijanski pomiren sa svojim beznačajnim mjestom u državi i povijesti, on sliježe ramenima i vjerojatno bi se suglasio s onim slavnim Fricovim stihom „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo“, ali niti je on čitao „Balade Petrice Kerempuha“, niti u Payneovom svijetu postoji hrvatski književni klasik. Orlov jedva da išta ima, samo skromni posao, mali stan i ostarjelu majku, ali se čini kako mu ništa više ni ne treba. Svaki dan njemu je isti kao onaj prethodni, a sve što želi jest da mu takav bude i sljedeći.
Jednoga jutra, pri povratku s posla, izabrat će prečicu koja vodi iza zgrade Ministarstva sigurnosti i obavještajne službe, a ta će mu odluka temeljito promijeniti život. Prolazeći pokraj jednog otvorenog prozora u prizemlju, u praznome uredu opazit će telefon koji uporno, bez prestanka zvoni. Umjesto da ga ignorira, on će kao lojalni – ustvari uplašeni – građanin početi razmišljati je li ipak bolje da uđe u kancelariju i podigne slušalicu, jer ako se ogluši na zvonjavu, tko zna, možda će dovesti u pitanje sigurnost i sudbinu cijeloga kraljevstva.
Znatiželja će na koncu biti jača od njegove nagonske potrebe da se ni u što ne miješa, pa će on ući u ured, podignuti slušalicu i čuti nalog da pod hitno pronađe stanovitog agenta Kosaka i prenese mu poruku koja je pitanje života i smrti za monarhiju. Grijan vjerom kako će njegov patriotski angažman biti bezopasan i kratak, on će postupiti po naređenju i naći se usred kaotične vreve u Ministarstvu, gdje će ga zamijeniti za Kosaka i povjeriti mu zadatak da spriječi atentat na kralja. Čovjek s misijom spašavanja monarha do kraja će knjige pokušavati spasiti vlastitu glavu, vadeći se iz jednog škripca samo zato da bi zaglavio u drugome, pa trećemu, pa četvrtome...
Nazvati Orlova prostodušnim malim čovjekom bilo bi pogrešno. On nije čak ni švejkovski tup, prije bismo mogli reći kako se radi o osobi popriličnih intelektualnih deficita, skoro pa idiotu. Nevolja je, međutim, u tome što Payne negdje na polovici knjige odustaje od svoga nevoljnog (anti)junaka koji nas živcira vlastitom glupošću, i izmišlja nekog novog Orlova. Istini za volju, ni taj novi nema možjane za Ligu naroda, kako je to običavao govoriti Smojin Strikan, ali je ipak neusporedivo bistriji, pa onda i bliži predodžbi o običnom, prosječnom čovjeku, imaginarnom Svatkoviću koji se mimo svoje volje našao u teškim problemima.
Kao što se nije mogao odlučiti je li mu glavni lik potpuna ili samo djelomična budala, Payne nije bio načisto ni s time što ustvari piše: kafkijansku storiju o bespomoćnom pojedincu uhvaćenom u zamku sveprisutne vlasti, satiru koja će se jednako rugati i tiraniji i revoluciji ili uznemirujući špijunski triler. U romanu je premalo svega, i tjeskobe, i smijeha, i napetosti. Najviše fali likova koji neće biti svedeni na gole dramske funkcije, koje ćemo moći voljeti ili barem mrziti.
Prije nego što se prestrojio u pisce, Jonathan Payne bavio se pitanjima nacionalne sigurnosti, stoji u bilješci o autoru. Kako se točno tim pitanjima bavio, ne bih vam znao reći, ali znam da je služio u Londonu, New Yorku i Kabulu.
Potom je magistrirao kreativno pisanje i dovršio četiri romana kojima nije bio zadovoljan, pa ih nije dao tiskati. Možda nije trebao žuriti ni s objavljivanjem petoga, jer nisam siguran da ovakav „Građanin Orlov“, nespretno pozicioniran na ničijoj zemlji između nekoliko žanrova, može biti ičija šalica čaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....