Čovjek prohoda oko prve godine života i onda sve do smrti, ili dok ga zdravlje ne izda, prakticira tu jednostavnu vještinu. Hodajući, on zavodi, utječe se Bogu ili svecima, izražava svoja politička uvjerenja, raduje se, tuguje, dosađuje, iscrpljuje...
Kad bismo poželjeli zbrojiti sve minute i sate koje smo potrošili svakoga dana na pješačenje s planom ili bez njega, govorili bismo ne o mjesecima, nego o godinama i desetljećima.
Čovjek bi mogao očekivati da su o tako važnoj, široko zastupljenoj i upravo neizbježnoj aktivnosti do danas ispisani kubici literature koja pokušava osvijetliti njezine različite aspekte. U svijetu možda i jesu, ali ne i kod nas. Libar zagrebačke profesorice Dubravke Zime, nedavno objavljen u nakladi Ljevak pod naslovom „Hodanje“ i podnaslovom „poglavlja iz kulturne povijesti“, prvo je hrvatsko djelo koje se bavi ovom temom.
Iako se razmaženjacima koji ne izlaze iz automobila može činiti kako hodanje pretpostavlja bezbrojna ograničenja, jer je svaki pješak, čak i onaj u dobroj kondiciji, beznadno spor i vrlo ograničenog radijusa kretanja, Zima upozorava kako se radi o aktivnosti koja pred svakog čovjeka otvara nepreglednu širinu mogućnosti.
Svejedno jeste li krotki konformist koji se osjeća dobro tek kad je u društvu sebi sličnih, ili ste drski revolucionar koji se ne plaši odvažnih iskoraka pod svaku cijenu, pa i pod cijenu samoće, hodanje je zanimacija za vas, što autorica ilustrira sjajnim primjerom iz pop-kulture.
Godine 1963. engleska grupa Gery and the Pacemakers snimila je obradu teme „You‘ll Never Walk Alone“ iz mjuzikla „Carousel“, premijerno izvedenog 1945., koju će navijači nogometnog kluba Liverpool vrlo brzo prigrliti kao svoju himnu, što je ostala sve do danas. Već i svojim naslovom ta pjesma slavi ponosno zajedništvo u pokretu, pobratimstvo zaljubljenika u mitski klub, koji će slijediti svoje heroje gdje god bude trebalo, znajući da se uvijek mogu osloniti jedni na druge.
Samo devet godina kasnije, naš je svijet izgledao bitno drukčije. Rock zvijezde više nisu bili kratko ošišani tipovi s urednim razdjeljkom, koji nose ispeglana odijela i činovničke kravate kao Gerry Marsden, frontman Pacemakersa. Scenom su dominirali kudikamo razbarušeniji tipovi nalik, recimo, Lou Reedu koji je novu epohu ozvučio, među ostalim, i pjesmom „Walk od the Wild Side“. Ona nije slavila odnosno poticala konformiranje i odanost grupi ili masi, nego iskorak na divlju (mračniju, rizičniju, slobodniju...) stranu.
Predumišljaj za hodanje
Ovaj libar neka je vrsta leksikona predumišljaja za hodanje, jer se toj aktivnosti posvećujemo s različitim motivima. Sudjelovanje u procesijama ili hodočašćima izraz je čvrstoće i gorljivosti naše vjere. Ako, pak, izlazimo na ulice da bismo izrazili svoje mišljenje o nekoj političkoj opciji, svejedno želimo li je srčano podržati ili joj se odlučno suprotstaviti, hodanje u zajedništvu s masom istomišljenika naša ideološka uvjerenja može pretvoriti u opipljivu društvenu silu.
Konačno, bez hodanja nema ni ratova, čemu nas mogu podučiti naša vlastita iskustva. „Partizanski pokret u velikoj je mjeri ovisio upravo o hodanju“, piše Dubravka Zima, „i to ne samo u kontekstu pokreta borbenih jedinica, nego i kod zbjegova, prelaženja iz okupiranih gradova u partizanske jedinice i kurirskih zadataka.“
Hodanje, međutim, jednako pripada i onima koji se klone svakog zbijanja pod zastave, grbove i insignije, koji se klone bilo kakvog aktivizma i sudjelovanja u javnim obredima, čak i kad su oni potpuno svjetovni. Takvi su, naime, slobodni ići stazama što su ih utabali slavni, ponajprije pariški flaneuri koji šetaju šetnje radi, hodaju samo ‘nako, rekli bi Bosanci iz vica.
Povijest hodanja mogla bi se napisati i kao povijest slobode, a ona je, nažalost, uvijek išla u paketu sa zabranama koje su u prvom redu pogađale žene, podsjeća Zima. Trebala su proći stoljeća da one konačno steknu toliko žuđeno pravo uživanja u slobodi samostalnog kretanja ulicama gradova, iako je i tada njihova sloboda bila vrlo uvjetna, a normirala su je željezna pravila iz bontona poput onoga koji je 1895. godine u Zagrebu objavila Marija Jambrišak: „Djevojka je nježna, pa joj ne bi dolikovali teški stupaji, a ne smije se ni neprestano zibati, ni obijesno brusiti i poskakivati, ni oholo se previjati, nego treba da hoda stidno i laganim korakom, onako kako naš narod veli: sitno, lagano.“
„Hodanje“ Dubravke Zime u isti je mah i vrlo akribična znanstvena studija i vrlo zabavan libar koji ćete s lakoćom, „u hodu“ pročitati, ne izlažući se pritom iscrpljujućim, „trkačkim“ naporima koje većina znanstvenih knjiga pretpostavlja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....