Ne znam zašto, to sigurno nema nikakve veze s podacima u mom izvodu iz Matične knjige rođenih, u zadnje vrijeme sve češće posežem za knjigama o starosti.
Ne, naravno, za self-help priručnicima čiji nas nasmiješeni autori pokušavaju uvjeriti kako život počinje u osamdesetima, nego za djelima beletrista koji iz vlastita iskustva, jer su i sami u jeseni života ili su svjedočili kako se obruč smrti steže oko njima bliskih osoba, bave velikom, konačnom temom odlaska.
Takvih knjiga baš i nema previše, što je pomalo čudno znamo li da se cijela Europa polako pretvara u kontinent staraca. Šteta, jer se radi o temi koja bi se dala elaborirati na puno osebujnih načina i u gabaritima više žanrova.
U Hrvatskoj je kudikamo strašnija
Primjera radi, Napolitanac Lorenzo Marone napisao je barem dva romana (možda ih ima i više, ali kod nas još uvijek nisu prevedeni) s podosta humorističnih akcenata, a neki hrvatski autor mogao bi skockati punokrvan horror ili barem gorku, beznadnu dramu na tu temu, jer je starost u Hrvata –zemlji u kojoj je mjesto u umirovljeničkom domu, a o hospiciju da i ne govorimo, ravno dobitku na lutriji – kudikamo strašnija nego u nekim drugim, uređenijim zemljama.
Švedska autorica Lisa Ridzén rođena je 1988., što će reći da nije zagazila ni u srednje godine, toliko je mlada da iza sebe nema čak ni iskustvo zbrinjavanja onemoćalih roditelja.
Nju su na pisanje romana „Kad ždralovi polete na jug“ (preveo ga je Edin Badić, a objavila zagrebačka Sonatina) ponukale bilješke koje su u dnevničkoj formi vodili njegovatelji njezina djeda. A opet, svakom će se čitatelju učiniti da o starosti zna koliko i emerita umirovljeničkoga zbora.
Njezin glavni junak (koji to, naravno, nije, jer se više nije kadar brinuti o sebi) zove se Bo, ima 89 godina i živi u malom selu na sjeveru Švedske, gdje i usred ljeta treba ložiti peć. Supruga mu je dementna i zbrinuta u domu uznemirujućeg imena Crna Orhideja.
Ima jednog jedinog preživjelog prijatelja, Turea, koji je u još gorem stanju od njega. Ne mogu se posjećivati, ali se barem redovito čuju mobitelom. Ima i sina Hansa koji je razveden i u stanju koje je najlakše opisati kao neku vrstu kroničnog burnouta.
Ne shvaćam što oni rade pogrešno
Bou ne ide u glavu kako je njegov sin uspio sebi tako zakomplicirati život: „U četrdeset sedam godina rada u pilani nitko od nas nije pregorio, a dobrano smo se namučili tako da ne shvaćam što oni sada rade pogrešno.“
Njegovi odnosi sa sinom zategnuti se otkad je Hans odrastao. Dječak je, naime, na užas svog oca, postao gorljivi kritičar socijaldemokracije: „‘Ljudi u ovoj zemlji postaju mrtva puhala i ne žele preuzeti odgovornost‘, izgovorio je kao da nas pravda i blagostanje sputavaju“, veli Bo prisjećajući se jednog davnog obiteljskog ručka koji je završio svađom.
O politici više ne razgovaraju, njihova je komunikacija i inače vrlo ograničena i nevoljka, svodi se tek na razmjenu skoro pa servisnih informacija. Jedina tema na kojoj Hans uporno ustrajava jest sudbina Sixtena, starčeva psa. Čvrsto uvjeren da njegov otac više nije kadar brinuti se o njemu, on inzistira da ga daju na udomljavanje u neku obitelj, što ionako potištenog Boa baca u očaj koji je to veći jer je svjestan kako se nije kadar suprotstaviti sinu.
Svjestan je da se gasi
Starac nema nijednu fatalnu, konačnu dijagnozu, ne trpi bolove, „samo“ propada i kopni. Povremeno je, sve češće, inkontinentan, pogađaju ga i rupe u pamćenju, kreće se otežano, uz veliki napor, lako se umara. Svjestan je da se gasi i da bi odjavna špica njegova života svakog časa mogla početi. To malo vremena što mu je preostalo ne može ni zamisliti da će morati provesti bez svoga vjernog psa.
Zato se, barem u mislima, kad već ne može u stvarnosti, ispovijeda svojoj supruzi. Cijeli roman konstruiran je kao neka vrsta imaginarnog dnevnika čije natuknice presijecaju bilješke njegovih njegovatelja. Usput budi rečeno, starca oni četiri puta dnevno (!) obilaze, pripremaju mu jela, kupaju ga, presvlače, pospremaju kuću, istrčavaju psa...
Drama roditeljstva
Trošak takve skrbi nigdje se u romanu ne spominje, što znači da ga namiruje starčevo osiguranje. Kako stvari stoje kod nas, o tome je bolje ne razmišljati.
„Kad ždralovi polete na jug“ moćan su roman ne samo o starosti, nego i o drami roditeljstva. Od prve do zadnje stranice očekivat ćete da protagonist umre, a jednom kad se to dogodi, u grlu ćete osjetiti gorku gvalju i barem šmrcnuti, ako već ne i zaplakati, iako autorica pripovijeda o ljudima koji nisu sentimentalni niti su navikli razotkrivati svoje osjećaje, nego su neumoljivo suzdržani, ako već ne i hladni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....