Mama Forresta Gumpa voljela bi Daniela Kehlmanna. Svaka njegova knjiga je kao bombonijera, puna iznenađenja, jer ne znaš što se skriva ispod šarenog omota pralina.
Za razliku od mnogih svojih kolega koji cijeloga života raspisuju uvijek istu knjigu, opsesivno zaokupljeni uvijek istim temama i motivima, on se zaigrano šalta iz jedne epohe u drugu, mijenja podneblja kao čarape, pripovijeda i o povijesnim i o izmaštanim osobama, svakim novim naslovom iznenađuje i samoga sebe, a kamoli tek publiku.
Njegov roman „Kao na filmu“, u Njemačkoj objavljen 2023., a kod nas ovih dana u nakladi Frakture i prijevodu Latice Bilopavlović Vuković, priča je o velikom filmskom redatelju Georgu Wilhelmu Pabstu. Velim priča, a ne biografija, jer iako akribično oslonjena na činjenice iz njegova života, ona s puno autorske slobode pokušava razumjeti motive koji su njegova junaka tjerali da donosi odluke kojima ima zahvaliti svoj, u najmanju ruku, kontroverzan javni status.
Ovaj Nijemac austrijskog porijekla rođen 1885., prvo se okušao u teatru, i to u dva svojstva, kao glumac i kao režiser. Godine 1910. odselio se u Sjedinjene Američke Države gdje je neko vrijeme radio u njemačkom kazalištu u New Yorku. Nakon Prvog svjetskog rata, nastavio se baviti teatrom u Beču i Berlinu, no vrlo brzo debitirao je kao glumac i na filmu. Potom se potpuno prekvalificirao u scenaristu i asistenta redatelja, da bi 2025. potpisao prvu samostalnu režiju.
Do dolaska nacista na vlast uspio je izgraditi reputaciju velikog filmskog autora. Uz Fritza Langa i F. W. Murnaua (kojemu je, usput budi rečeno, izvorno prezime bilo Plumpe, što mu se nije činilo osobito prikladnim za izgradnju umjetničke karijere, pa ga je promijenio), Pabst je bio treća punta trokuta velikana weimarskoga filma.
U Hollywoodu se nije usrećio
Kako je u javnosti slovio kao čeljade ljevičarskih nagnuća, iz Njemačke je utekao u SAD čim su nacisti došli na vlast. U Hollywoodu se, međutim, nije usrećio. Veliki umjetnik teško se mirio s činjenicom da se film preko oceana definira ponajprije kao profitabilna industrijska grana. Neko vrijeme pokušavao se izboriti za snimanje autorskog projekta, računajući da će ga njegov u Europi stečen i cementiran ugled s lakoćom pogurati. No na koncu je morao prihvatiti režiju filma po slabom scenariju i s osrednjim glumcima, koji je i kod publike i kod kritike očajno prošao. Činjenica što je engleski jezik samo natucao, ali ne i tečno govorio, sigurno mu nije pomogla da ovaj angažman zaključi s nekim većim uspjehom.
Nakon tog fijaska, više mu nitko nije nudio samostalnu režiju. Da bi se prehranio, morao je pristati na posao asistenta nekom drugom redatelju, ali to nije dolazilo u obzir, jer je Pabst, duboko svjestan svoga talenta i sposobnosti, tu vrstu angažmana smatrao ponižavajućom.
Iz Amerike je otišao u Francusku, tamo snimio jedan špijunski film, a onda je u sam osvit rata odlučio iznova okušati sreću i vratiti se u SAD. Tada ga je sustigla vijest da je zdravlje njegove majke ozbiljno narušeno, pa je odgodio svoj američki plan i vratio se kući da bi se za nju pobrinuo. Rat je, međutim, vrlo brzo zatvorio granice i ostavio ga u stupici.
Neugodan uteg kolaboracionizma
Veliko je, međutim, pitanje je li ova verzija njegova povratka uistinu vjerodostojna. On je itekako bio svjestan rizika koje takva odluka sa sobom nosi, pa je ipak odlučio vratiti se kući. Možemo samo nagađati je li tome presudno kumovala briga za majčino zdravlje ili za vlastitu karijeru, jer nigdje drugdje nije bio tako slavljen, čašćen i izdašno budžetiran kao doma. Joseph Goebbels mu je potom povjerio snimanje dva cjelovečernja filma koja, doduše, nisu bila nacističke tematike i duha, ali za sobom svejedno vuku neugodan uteg kolaboracionizma.
Kehlmannov libar suptilna je romaneskna studija o taštini koja, istini za volju, nekim ljudima može sačuvati osobni i umjetnički integritet, jer ih štiti od loših karijernih odluka i pristajanja na nedostojne poslove. No jednako tako, ona može dovesti i do temeljite moralne erozije, jer osoba zaokupljena vlastitom veličinom i važnošću može postati slijepa i gluha za sve ono što se događa u njezinoj blizini.
"Vremena su uvijek neobična. Umjetnost je uvijek neprikladna. Uvijek nepotrebna u trenutku kad nastaje. A poslije, u retrospektivi, ona je jedino što je bilo važno“, veli Pabst u Kehlmannovom romanu, pokušavajući nam sugerirati kako poslanje umjetnika nadilazi trivijalne etičke regule koje obvezuju ostale ljude. Samom činjenicom što je cijeli roman posvetio tom uvjerenju, autor je iskazao svoj stav kako talent ne može iskupiti ničiju moralnu bijedu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....