‘Mali čovječe – što sad?‘ Hansa Fallade libar je o povijesti kao o velikom kružnom toku

Mladić i djevojka – Johannes je knjigovođa, a Emma, od milja Janjica, prodavačica – sjede u ginekološkoj ordinaciji tražeći savjet. Imaju planove za zajedničku budućnosti, ali za sada ne bi htjeli imati djece, jer se plaše da ih sa svojim oskudnim primanjima još uvijek ne mogu priuštiti. Nadaju se da će im liječnik objasniti kako se mogu zaštititi od rizika neželjene trudnoće, ali on ih obavještava da su zakasnili.

Njegovu objavu Johannes dočekuje s nevjericom: „Gospodine doktore, to je nemoguće! Mi smo pazili. To je nemoguće. Kaži i ti, Janjice.“ Od siline šoka zaboravio je da razgovara s potpunim neznancem, pa mu se jada da sa svojom plaćom od samo sto osamdeset maraka neće moći uzdržavati dijete. Liječnik ga uvjerava kako to uopće nisu loša primanja, da bi mu potom hladno ispostavio račun od petnaest maraka za svoju uslugu dijagnosticiranja očiglednog.

Tako započinje roman njemačkog pisca Hansa Fallade „Mali čovječe – što sad?“, izvorno objavljen 1932., a kod nas ovih dana u prijevodu Branke Grubić i nakladi Petrinih knjiga. Odmah po izlasku, libar je postao bestseller, ali i zahvalan predložak za sineaste, jer su po njemu snimljena dva filma, jedan u Njemačkoj 1933., u režiji Fritza Wendhausena, a drugi u Sjedinjenim Američkim Državama 1934., redatelja Franka Borzagea.

Priča o preživljavanju mladog para, situirana nakon burzovnog sloma 1929., dakle, u prvim godinama Velike depresije, očito je imala univerzalnu privlačnost koja je do tada ne osobito uspješnog novinara i pisca pretvorila u pravu književnu zvijezdu. Fallada, međutim, nije imao sreće s tajmingom, njegov iskorak pod svjetla reflektora dogodio se u vremenu uspona nacizma.

On, doduše, nije podijelio sudbinu cijelog niza autora čije su knjige završile na lomačama. Svoje oduševljene čitatelje imao je i među ljudima koji su tvorili prvi ešalon nove vlasti, pa su se nova izdanja knjige nastavila tiskati, samo što je morao izbaciti manje dionice teksta koje su naciste predstavljale u ne baš uzornom svijetlu.

Hans Fallada: "Mali čovječe – što sad?" (Petrine knjige, Zagreb)

Ruku na srce, Falladi nije ni trebao Adolf Hitler da bi mu se život pretvorio u noćnu moru. Psihički labilan još od rane mladosti, o suicidu je počeo razmišljati već kao gimnazijski učenik. Zajedno s prijateljem sličnih preokupacija, dogovorio je inscenirati dvoboj u kojemu će ustrijeliti jedan drugoga. Svoga druga on je ubio na mjestu, ali je njegov kolega bio nešto manje precizan, pa je Fallada, nakon što se oporavio od ranjavanja, smješten u sanatorij za duševne bolesti.

Nikada nije odustao od ambicije da odustane od života, njoj se uredno vraćao ubijajući se, mogli bismo reći, na rate, izdašnim količinama alkohola i morfija. Paradoksalno, upravo svojim strašnim duševnim tegobama ima zahvaliti što je preživio nacističke godine.

Jedan od njegovih zagovornika bio je i sam Joseph Goebbels koji mu je naručio da napiše veliki antisemtiski roman čija bi se radnja bavila velikom prijevarom iza koje stoje dvojica židovskih financijera. Praveći se da odrađuje povjereni mu zadatak, on je pisao nešto sasvim drugo i treće, naime, roman „Pijanac“ i dnevnik „Stranac u vlastitoj zemlji“, a kad bi se naručitelj počeo nervozno propitivati o napretku rukopisa, Fallada bi se sklonio u duševnu bolnicu.

Unatoč svemu, nikada nije ni pomišljao napustiti Njemačku, jer je čvrsto vjerovao kako nigdje drugdje ne bi mogao pisati. Slavni američki nakladnik George Putnam po njega je 1938. čak poslao i privatnu jahtu, ali sve zaludu, tvrdoglavi alkoholičar i morfinist nije sa dao nagovoriti. Baš kao što se ni nakon kraja rata nije dao istjerati iz sovjetske zone, nego je ostao u istočnom Berlinu, sve do fatalnog srčanog udara 1947. godine.

Prema ovom miljeniku publike kritika je oduvijek bila kudikamo suzdržanija, prigovarajući mu kako je i u književnosti ostao novinarom. Roman „Mali čovječe – što sad?“ u pravilu se predstavljao kao, doduše uspjela, socijalna reportaža, ali ne i puno više od toga.

Takve ocjene demantiralo je, međutim, vrijeme, jer skoro cijelo stoljeće kasnije, ovaj se libar čita skoro kao djelo suvremenika. Baš kao u weimarskoj Njemačkoj, Europa je i dan-danas puna prekarne sirotinje koja o sigurnom, trajnom zaposlenju može samo maštati, a o vlastitoj nekretnini da i ne govorimo.

I sami ćete se u to uvjeriti uzmete li u ruke ovaj dinamično ispripovijedani, dokumentaristički precizan roman živih dijaloga. U Johannesu i Emmi možda ćete prepoznati i vlastite znance, što će reći da smo cijelo jedno stoljeće potratili na to da bismo se vratili tamo gdje smo već bili.