Luka Modrić u četrdesetoj je godini napustio Madrid, u kojemu je stekao reputaciju jednog od najvećih nogometaša našega doba, i preselio se u Milano. Osim nekoliko kofera, sa sobom je ponio i sve ono po čemu smo ga u Realu prepoznavali kao nenadmašnog majstora.
Njegov vršnjak Almin Kaplan u četrdesetoj je konačno napustio svoj hercegovački zavičaj, pa se iz okolice Stoca zaputio u Pazin noseći sa sobom sve motive i teme kojima je opsesivno zaokupljen kroz cijelu svoju karijeru.
Junak njegova novog romana „Mali otac“ pisac je na privremenom boravku u Istri, gost je na spisateljskoj rezidenciji i dijeli mnoga životna iskustva svoga književnog oca, iako se baš i ne može reći da je njegova xerox-kopija.
Za početak, nije oženjen, ali je u dugogodišnjoj vezi s djevojkom. Nema ni djece, ali ima onemoćalog oca za kojega se treba brinuti skoro kao da je dijete, jer je stari depresivan. Depresivan je i junak, iza njega je dulja terapija medikamentima od kojih je odustao, jer je shvatio da ga čine još bezvoljnijim nego što je bio.
Evo ga, dakle, u Pazinu koji, barem na prvi pogled, ima sličnosti s njegovim zavičajem: „Kuće su se raštimale, popustili su zidovi, ulegli se krovovi – ali nikome ne pada na pamet da to dira ili popravlja. Takav odnos prema životu mi je blizak, ali me i umara. Takav život, imaš osjećaj, traje duže, bez svijesti o prolaznosti. Kao ona neudana tetka što sa istim entuzijazmom svako jutro otvara prozore svoje samačke sobe i kroz njih izbacuje posteljinu da je prozrači.“
Trebao bi pisati, ali mu za to fali volje i koncentracije. A kako bi ih uopće i mogao imati kad se s tableta prebacio na alkohol. Pije sve redom – žestice, pivo, vino – pije puno, ali, očito, nedovoljno da bi uspio uteći od problema koji ga more.
‘Naš se život dogodio do rata‘
„Naš se život dogodio do rata, sve poslije je obmana. Tako bi nekako moj otac rekao da je znao govoriti“, piše junak na jednome mjestu. Njegov otac proveo je neko vrijeme u logoru. Cijeli hangar bio je ispunjen zatvorenicima i svi su oni praznili svoje mjehure i crijeva u jednu jedincatu kantu. Da bi utekao od toga nepodnošljivog smrada stari bi povremeno napravio neki sitniji prekršaj, dovoljno mali da ga ne ubiju, a dovoljno velik da ga smjeste u samicu, gdje će imati vlastitu kantu.
To bi bilo lijepo da boravak u samici nije uključivao i redovita batinanja. Jednom su mu na glavu stavili suncem zagrijanu felgu, pa onda po njoj udarali komadom drveta. Otac je relativno dobro prošao, vratio se doma, naoko u komadu, ali više kao puki zbroj krhotina koje povezuje tek vreća izmučenog tijela. A onda se radijacija nesreće počela širiti njegovom okolinom, pustošeći živote najbližih, supruge i sina.
Junak i otac više sužive negoli što žive zajedno. Komuniciraju samo u krajnjoj nuždi, škrto i rijetko, ali opet prečesto da bi se sačuvali od konflikata. Njihova uzajamna privrženost nije nimalo sporna, ali tvrdoglavo ušančeni svaki u svoju šutnju ne uspijevaju se jedan pred drugim otvoriti.
Na jednome mjestu pisac nam pokušava približiti navike očeva rođaka: „Pošto su mu se udale kćerke, Zeno i supruga ništa ne rade, dane provode tako što samo žive.“ Na život kao puko zauzimanje prostora sveli su se i očevi dani. Sve dok ga jednoga dana ne pokosi teški moždani udar i pretvori u biljku. Junak će se potom iz Istre vratiti doma i posvetiti njegovoj njezi.
Koji put nam se takav život neće činiti previše strašnim, kao, recimo, kad pročitamo sljedeće rečenice: „Otac zaspi i kroz kuću se začuje njegovo hrkanje. Pomislim kako otac u kući dođe kao frižider. Njegovo disanje je kao ono umirujuće zujanje.“
Ali kako vrijeme bude prolazilo, a prijetnja dekubitusa postajala sve većom, i situacija će bivati sve težom: „Otac je kao hljeb u rerni koji će, ako ga na vrijeme ne okrenem, zagorjeti.“
Kako bismo lakše podnijeli...
Ispričao sam vam gotovo sve važno što se u knjizi dogodilo, ali se ipak ne osjećam krivim za grijeh spojlanja. Kao što neki ljudi ne putuju da bi bilo kamo stigli nego zbog užitka u kretanju, tako se i neke knjige ne pišu da bi nam ponudile zaokruženu priču.
Uostalom, nisam siguran da Kaplan uopće vjeruje u zaokružene priče ni u književnosti ni u životu. Njegov junak ovako podvlači crtu ispod svoje obiteljske storije: „Pred nama se pružao život koji je tek trebalo živjeti. Danas, kad se sve uzme u obzir, mi smo taj život zaobišli. Izbjegli smo ga kako bismo lakše podnijeli kad nas iz njega sljedeći put budu iščupali.“
U Kaplanovim knjigama važnije je ono što nije izgovoreno od onoga što je kazano. Baš kao što i njegove junake više određuju životi koji im se nisu dogodili – jer im je rat oteo mogućnost da ih iskuse – od onih koje samo nevoljko trpe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....