U romanu “Forsiranja romana-reke” Dubravke Ugrešić može se pročitati i sljedeća rečenica: “Što mogu kad volim pisce zato što su tako mali, pa mi ih je žao.”
Nje se sjetim kad god me obuzme dragost prema nekoj autorici ili autoru koji ispovijedaju svoje muke stvaranja. Moje ganuće biva još i veće kad se radi o velikim, kanoniziranim imenima, književnim besmrtnicima od kojih čovjek baš i ne bi očekivao čuti kako su se patili nad rukopisima i tonuli u malodušnost.
Naravno, slavne Ugrešićkine rečenice sjetio sam se već na prvim stranicama opsežnoga “Dnevnika spisateljice” Virginije Woolf, kojega je na hrvatski prevela Anda Bukvić Pažin, a objavio Bodoni.
Sahranila ‘Uliksa’
Autorica koja je revolucionirala narativne tehnike te redefinirala mogućnosti, pa ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....