Teško je danas ljudima približiti Marka Marulića i objasniti im njegovu istinsku važnost. Ne samo jer to iziskuje i vremena i riječî, već i zato što je protijek vremena učinio svoje i danas živimo u sasvim drugom dobu, u kojem nema one širine i dubine duha, tako karakteristična za Marulićevo doba humanizma i renesanse. Čitati Marulića znači posvetiti mu se duhovno i vremenski, a to je u našem dobu materijalizma i užurbanosti – neunosno, neprofitno. Pa ipak, to nipošto ne znači da je on obezvrijeđen ili, što bi neki rekli, naporan i dosadan. Naprotiv, time samo postaje još vrjednijim i još potrebnijim, u što ćete se, vjerujem, do kraja ovoga članka i sami uvjeriti.
Marko Marulić rodio se na današnji dan 1450. kao sin splitske plemićke obitelji koja se hrvatski nazivala Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. stoljeću počela se nazivati Marulus ili De Marulis, dok se oblik Marulić nalazi u posveti "Judite“. O njegovu se životu malo toga pouzdano zna. U rodnom gradu pohađao je humanističku školu Tidea Acciarinija, a nakon toga možda nastavio školovanje u Italiji, prema nekim izvorima u Padovi, gdje je navodno bio odabran da u ime studenata pozdravi mletačkoga dužda. Za života obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora, sudca te izvršitelja oporuka. No osim javnoga života, imao je i svestrani intelektualno-književnički život po kojem ga danas i pamtimo. Živeći na razmeđi između srednjega i novoga vijeka, Marulić je uzimao neke teme iz srednjega vijeka, no uvijek ih je obrađivao u novom, humanističkom ruhu i obliku, pokazavši svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije.
Važno je naglasiti da Marulić nije nastao ni iz čega, već je rezultat starije pismenosti i književnosti, antičko-latinske, hrvatsko-glagoljaške te novije europske humanističke književnosti, u prvom redu Dantea i Petrarce. Osim svestrane naobrazbe tijekom koje je ovladao svim bitnim antičkim autorima (Vergilije, Ovidije, Horacije i dr.), Marulić je poznavao i domaću književnu tradiciju. U posveti u "Juditi“, o čijoj važnosti možete pročitati ovdje, piše da ju je napisao nasljedujući stare poete te začinjavce. Stari su poeti nesumnjivo antički pisci, no tko su ti začinjavci, na to ni danas nema sigurna odgovora. Taj naziv rabi samo Marulić, a zna se samo da je riječ je o starijim nositeljima hrvatske kulture riječi. Svakako, valja istaknuti da je time Marulić potvrdio da hrvatska književnost ima dublje i starije korijene od njega samoga. To potvrđuje i Marulićev prijevod "Hrvatske kronike“, odnosno hrvatske redakcije "Ljetopisa popa Dukljanina“ koji je oko 1500. u makarskom primorju pronašao Marulićev prijatelj Dmine Papalić te ga zamolio da djelo prevede s "hrvackoga pisma“ na latinski, a "hrvacko pismo“ označava glagoljicu. Danas je struka istaknula da nema sumnje da je Marulić "itekako bila poznata hrvatskoglagoljska baština i da je njezina svojstva utkao u jezik dragocjene dvanaesteračke očevine hrvatske književnosti“ te se ističe da, ako je Marulić otac, glagoljaši su onda djedovi hrvatske književnosti.
Inače, Marulić je prepjevao I. pjevanje Danteova "Pakla“ iz "Božanstvene komedije“ na latinske heksametre te dva Petrarcina soneta na hrvatski, čime ga možemo smatrati i književnim prevoditeljem. Činjenica da je hrvatski petrarkizam najraniji u Europi, izvan Italije, tumači se upravo Marulićevim prepjevima Petrarce na hrvatski, koji su zasigurno morali nastati prije Ranjinina "Zbornika“ iz 1507. godine. Štoviše, Marulić je završnu pjesmu Petrarcina "Kanconijera“ prepjevao na latinski i objavio kao epigram u "Evangelistariumu“ iz 1516. godine. Dr. Zvonko Pandžić smatra Marulića najvećim hrvatskim petrarkistom.
Osim spjeva "Judite“, Marulić je napisao i nekoliko angažiranih pjesama, poput "Molitva suprotiva Turkom“ te "Tužen’je grada Jerozolima“. U takvim pjesma nastupa domoljubno, ističući turska zvjerstva i zlodjela te zazivajući Boga da pritekne hrvatskom puku u pomoć i zaustavi turske navale. Treba imati na umu da je Marulić živio u doba Krbavske bitke (1493.), najvećega poraza hrvatske vojske od Turaka, kada je svećenik Martinac zapisao da Turci "nalegoše na jazik hrvacki“, a riječ "jezik“ je u to doba značila i "narod“, što Marulićevu književnu angažiranost čini samorazumljivom. Njemu će se poslije diviti primjerice Petar Zoranić, Petar Hektorović, Juraj Baraković i drugi, a potom će ga oživjeti Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću, nakon čega će postupno preuzeti primat nad Gundulićem. Do Matoševa doba on je već dobio kultni status. U putopisu "Pod florentinskim šeširom“ iz 1911. Matoš će, gledajući Cellinijev kip Perzeja i Donatellov kip Judite, zapisati: "…dok je u tim simbolima slavila preporodjena Fiorenca pobjedu, tamo preko mora u Hrvatskoj (…) pade na Udbini cvijet plemstva našeg, aziatska aždaja, tudjinska Meduza pade kao mòra, kao vampir na srce naroda“ te potom dodati: "…ali Jedan, ali ti, Marule slavni, ti si probudio Perzeja jezika našeg, ti si, pjesniče, pravedniče, već onda u ‘Juditi‘ htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku, ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja Judita, kip majke Hrvatske, pored triumfalne sablje i krvavog balčaka toga Perzeja i florentinske Judite…“ Inače, Matoš je prvi koji je Maruliću dodao i nadimak Marul, istaknuvši da je on naš "staroslavni začinjavac“.
Nadimak će preuzeti njegov učenik Tin Ujević u sonetu "Oproštaj“ iz 1914., napisan starim Marulićevim i novim slovopisom, u kojoj piše: "Zbogom, o Marule!“ Među ostalim, i Vladimir Nazor također će mu posvetiti pjesmu u kojoj će ga osloviti: "Hrvatâ pjesniče prvi!“ Unatoč čašćenju od hrvatskih književnika, vlasti nerijetko nisu odveć marile za Marula, što potvrđuje članak „Domus Marulorum“ Tina Ujevića iz 1911. godine o Marulićevoj rodnoj kući u Dioklecijanovoj palači, u kojem je izrazio svoje gnušanje nad činjenicom da je obiteljski dom Marulića postao – javna kuća! "Na mjesto starih Marulića, kako se vidi, ne dođoše baš čestiti stanari!“ piše jetko Tin te dodaje da taj "lupanar (samo jedan sjajni biser u nizu sramota hrvatskih)“ nije izazvao gnjev novinstva koje „ne prosvjedova ni jednom riječcom“ te je time lupanar dobio „značenje simbola“, piše Ujević. Naposljetku apostrofira taj simbol zaključkom: "Od hrama Gospodnjega učinili smo spilju razbojničku…“ Danas, eto, barem nije više "spilja razbojnička“, iako nije, nažalost, ni "hram“.
No, barem danas postoji "Marulianum“, centar posvećen proučavanju Marulićevih djela, a posljednjih godina taj je centar učinio puno da i inozemni akademski krugovi upoznaju Marulića. Tako je još 2009. u Londonu održan skup posvećen Maruliću te su istaknute veze između Marulića i Engleske. Marulićeva latinska djela, moralno-etične naravi, jer Marulić je uvijek težio naglasiti etiku i etičan život, što nam i danas uvelike nedostaje, tiskala su se i čitala diljem Europe. Njegova latinska djela bila su što bi se danas reklo "hit“, odnosno uspješnica. Knjige "De institutione bene vivendi“ i "Evangelistarium“ tiskani su, u izvorniku i prijevodima na talijanski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, češki, možda i japanski, a u najnovije vrijeme i hrvatski, i to više od 60 puta, u Veneciji, Firenci, Bergamu, Baselu, Kölnu, Dilingenu, Antwerpenu, Parizu, Madridu, Lisabonu te drugim gradovima. Zanimljivo je da je knjiga "De institutione bene vivendi“ zbog poglavlja u kojem se govori da je laž katkad ipak dopuštena bila na udaru cenzure, najprije spaljena u Sieni 1564., a zatim i 1612. uvrštena u Indeks zabranjenih knjiga.
Osobito je važna uloga njegova "Evangelistariuma“ za tudorsku Englesku. Naime, kralj Henrik VIII., iako zapamćen po svojim brakovima i smaknućima svojih suprugâ, bio je ujedno i strastveni čitatelj, koji je još kao osmogodišnjak učenošću zadivio čak i Erazma Roterdamskoga. Odlučivši poništiti brak s Katarinom Aragonskom kako bi se mogao vjenčati s Ann Boleyn, naredio je da mu se donesu sve knjige koje mu u tomu mogu pomoći. Među donesenim bio je i "Evangelistarium“, u kojem je pronađeno mnoštvo kraljevih bilježaka i rubnih napomena. U sastavljanju dokumenta "Gravissimae academiarum censurae“ kojim je kralj htio istaknuti svoje pravo na razvod, stoji i izvadak iz Marulićeva "Evangelistara“, a kraljeva bilješka potvrđuje da ga je čitao prije nego što je dokument sastavljen. Dakako, poglavlje o biranju supruge kralj je također pomno čitao i komentirao. Marulićev "Evangelistarium“ kralj je, dakle, iskoristio za vlastite ciljeve koji su naposljetku otrgnuli Englesku od Rima te ju usmjerili ka pomorskoj velesili kakvom će poslije postati, a njegove bilješke istodobno daju prvorazredan uvid u kraljevu psihologiju u tim prijelomnim trenutcima engleske povijesti. Psihološka su stanja zanimala i Marulića te u tom pogledu valja istaknuti i izgubljeno djelo "Psichiologia de ratione animae humanae“, nastalo 1510.-17., koje Marulića čini tvorcem riječi psihologija.
Iz Marulićeve oporuke jasno je da je njegova osobna knjižnica, od kojih 200 naslova, sadržavala najrazličitije knjige, gramatike, književna djela, knjige o astronomiji i sl., a ne iznenađuje i činjenica da je srebrni sat, koji mu je bio poklonio biskup i ban Petar Berislavić, koji je poginuo u borbi protiv Turaka, ostavio svojoj sestri redovnici, s namjerom da moli za njegovu dušu, čime se Marulić potvrđuje dosljednim i velikim domoljubom, ali i čovjekom koji nije bio odmaknut od društvenopolitičkih zbivanja i važnih osoba svojega doba. Humanist, intelektualac, pjesnik, prevoditelj, čovjek svestrana duha i raznolikih interesa, Marulić je na rubu Europe postao i ostao vrsni Europejac, kako ga je u članku "Marulićevo europejstvo“ opisao hrvatski književni povjesničar Mirko Tomasović, kojega je svojedobno cijela Europa bila čitala, a domaći književni krugovi i publika cijenili kao hrvatskoga Dantea koji je hrvatsku pisanu riječ uzdigao na razinu vrhunskoga umjetničkoga ostvaraja, zamijenivši postojeću paradigmu hrvatsko-staroslavenskoga književnog amalgama živim hrvatskim pučkim jezikom.
Spojivši i saževši mnoštvo kulturno-civilizacijskih stečevina na području Dalmacije, pod najezdom Turaka, pod napadom i u neizvjesnosti, on je svejednako stvorio velika i važna djela, kojima je potvrdio pripadnost Hrvatske zapadnoj uljudbi te vlastitu pripadnost hrvatskom jeziku, u obama navedenim značenjima, kao i pripadnost humanističkim i renesansnim intelektualnim kretanjima, nasljedujući pritom i kršćansku etičnost i moralnost koju obrađuje u duhu novoga vijeka, na razini istinskoga europskoga intelektualca njegova doba, što treba uvijek isticati kao našu najdragocjeniju bašćinu, rekao bi Marulić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....