Na današnji dan davne 1521. tiskano je prvo izdanje ‘Judite‘: znate li gdje je i kad Marulić dobio ideju da je napiše?

Na današnji dan godine 1521. u Veneciji je tiskano prvo izdanje Marulićeva spjeva „Judita“. Tim spjevom Marulić si je osigurao besmrtnost i prvenstvo u hrvatskoj književnosti i hrvatskom jeziku. O njemu kao Ocu Hrvatske Književnosti i njegovoj „Juditi“ znaju, barem ponešto, svi školarci, svake ga godine obilježavamo prigodnim znanstvenim i akademskim skupovima, no što zapravo znamo o Maruliću i njegovu spjevu?

Je li istina sve što piše u udžbenicima i čitankama i robujemo li možda zastarjelim gledištima? Više o tomu možete pročitati u nastavku ovoga članka koji donosi malo poznate i zanimljive podatke o nastanku hrvatskoga nacionalnoga epa koji će vam otkriti jednoga novoga Marulića i jednu novu „Juditu“.

Marulićeva je „Judita“ napisana godine 1501. Marulić ju je napisao nakon povratka s hodočašća u Rim tijekom jubilarne 1500. godine, gdje je i dobio ideju da ju napiše, a napisao ju je, ne samo iz umjetničkih pobuda, već iz zbiljskih potreba i okolnosti. Naime, u to je doba, kako je poznato, Split bio gotovo na samoj bojišnici, na kojoj su se vodile teške i krvave borbe protiv nadirućih Osmanlija koji su pustošili, harali i palili sve kuda god bi prošli.

Marulić, pravnik, intelektualac i humanist, promatrao je ta nemila događanja, nesumnjivo s velikom zabrinutošću i neizvjesnošću. Pisao je i papi, ne bi li potaknuo ostatak Europe da prigrli Hrvatskoj u pomoć, no pomoć je mahom izostala. Poraz za porazom činio je malobrojne branitelje malodušnim i očajnim. Marulić se zatim odlučio napisati spjev na hrvatskom narodnom jeziku kako bi potaknuo narod i branitelje na otpor i borbu.

Zidni mural Marka Marulića oslikan u Gradskoj knjiznici Marko Marulić

Paun Paunovic/Cropix

I gdje naći bolji primjer i uzor od biblijske Judite koja, nadahnuta vjerom i domoljubljem, brani svoju Betuliju od Holofernove nadiruće asirke vojske. Aluzija je jasna: Judita simbolizira Hrvate, Betulija je Hrvatska, a Holoferno i Asirci jesu Turci. To je ono što manje-više svi znamo i što nam se stalno ponavlja. Na tragu ovoga veli se, i piše u knjigama, da je Marulićevo djelo biblijsko-vergilijanski spjev.

No hrvatski filolog dr. Zvonko Pandžić, profilirani istraživač europske renesanse i hrvatskoga humanizma, objavio je 2021. knjigu „Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena“. Veliko je to i važno djelo, dostojno Marulićeve veličine i važnosti za hrvatski jezik. To je istodobno i kritičko i studijsko i preslikano izdanje prvotiska Marulićeve „Judite“, u kojem je dr. Pandžić donio niz zanimljivih podataka, ispravivši mnoge netočnosti ili polutočnosti glede nastanka ovoga hrvatskoga nacionalnoga epa.

Najprije ističe da je Marulić, osim u biblijskoj priči o Juditi, uzore imao u drugim klasičnim pa i njemu novijim autorima, poglavito u Danteu i Petrarci. Upravo je Danteov utjecaj u „Juditi“ izrazit. Marulić je, naime, htio, poput Dantea, pisati na „volgare illustreu“ ili „volgare aulicu“, odnosno otmjenim narodnim, hrvatskim, jezikom pa je svoje djelo napisao, kako se zna, na splitskoj čakavštini te u dvostruko rimovanim dvanaestercima.

Iako na Wikipediji i drugim izvorima stoji da je Marulićev jezik starohrvatski, on je zapravo novohrvatski, istaknuo je dr. Pandžić, a nama se čini „star“ zbog proteka vremena koji je neke njegove riječi i izraze, samorazumljivo, učinio pukim arhaizmima koje se više ne govore, no Marulić je „Juditu“ napisao živim narodnim jezikom svojega doba, a ne nekakvim crkvenoslavenskim.

Nikola Vilic/Cropix

Nadalje, ističe dr. Pandžić i nekoliko podudarnosti s Danteovom „Božanstvenom komedijom“. Naime, „Judita“ počinje „svih dana korizmenih“, a tako i „Božanstvena komedija“, a još veća zanimljivost jest da je zadnji stih u obama djelima – jedan te isti! I Marulić i Dante imali su, ističe dr. Pandžić, jednoga te istoga autora – kasnoantičkoga mislioca Boetija koji je napisao djelo „Utjeha filozofije“.

Taj je posljednji stih u Dantea tek prepjevani Boetije. Štoviše, utjecaj Dantea, ali i Petrarce, kao i drugih latinskih antičkih autora, osobito Ovidija, bio je presudan. Marulić je poznavao Vergilija, ali „Eneida“ mu nije bila uzorom, već su to bile Ovidijeve „Metamorfoze“, koju je knjigu imao i u kojoj je vlastoručno bilježio svoja razmišljanja. Dr. Pandžić istaknuo je i u raznim intervjuima da je Marulić, pored biblijskoga štofa sv. Jeronima, biblijske Knjige o Juditi, a pronašao je Marulićev primjerak Biblije kojim se koristio pri pisanju svoga spjeva, uporabio više od 20 rimskih epskih književnika kako bi napisao svoju „Juditu“.

Marulić je, prema njemu, „uspio postići ravnotežu između glavnih biblijskih scena i vlastitih umjetničkih i stilističkih dodataka koje crpi od ponajboljih pjesnika od antike do njegova doba“, a te su izvore i uzore noviji izdavači „Judite“ mahom ignorirali ili ju nisu prepoznali, istaknuo je dr. Pandžić.

Imajući rečeno u vidu, ispravnije bi bilo reći da je „Judita“ biblijsko-jeronimovski, ovidijevsko-horacijevsko-boetijevski i danteovsko-petrarkistički ep, ali treba istaknuti da je „Judita“ složeno intertekstualno djelo, odnosno djelo koje je nastalo intenzivnim dijalogom s mnogim klasičnim i Marulićevu dobu suvremenijim autorima te je s te strane „šire osmišljena nego ijedan drugi hrvatski pjesmotvor do danas i po svemu dio književnosti svekolikoga svijeta“, istaknuo je jednom prigodom dr. Pandžić.

Mural na križanju Marmontove ulice i Ulice kralja Tomislava, posvecen obilježavanju 500. godišnjice smrti Marka Marulića

Nikola Brboleza/Cropix

Važnost Marulićeve „Judite“ jest i u tomu što ona nije samo prvi hrvatski spjev i hrvatski nacionalni ep, ona je, štoviše, prvo nacionalni ep na nekom pučkom slavenskom jeziku uopće te takva djela, kako je naglasio dr. Pandžić, nema niti jedan slavenski narod – između Jadranskoga i Japanskoga mora! Jedino mi Hrvati, od svih slavenskih naroda, imamo književnost na svom hrvatskom, narodnom, živom jeziku u doba nastanka „Judite“.

Jezično gledano, Marulićeva je „Judita“ pisana na živom hrvatskom jeziku, „u uerſih haruacchi ſloſena“ (u versih harvacki složena), odnosno u hrvatskim stihovima napisana, na splitskoj čakavštini, ali s primjesom riječi iz kajkavskoga i štokavskoga narječja, što je inače rječnička osobitost hrvatskih tekstova 16. stoljeća, u čemu se ogleda Marulićeva svijest, ne samo o postojanju hrvatskoga jezika, već i o tronarječnosti hrvatskoga jezika, što će se poslije nastaviti u Ozaljskom književnom krugu Zrinskih Frankopana, ali i njegova želja da dopre do šire hrvatske publike.

Inače, zanimljivo je, kako su jezikoslovci uočili, da Marulić teži rabiti hrvatske riječi, ali rabi i prevedenice, pa i tuđice, primjerice turcizme (za opis asirske vojske, da naglasi aluziju na Osmanlije), no smišlja i svoje riječi, što predstavlja „zamjetan doprinos Marulića rječotvorca hrvatskoj jezičnoj tradiciji“, kako stoji u jednome znanstvenom radu.

Marulić je, dakle, možemo slobodno reći, s pravom nazvan Ocem Hrvatske Književnosti, ali njegova je „Judita“ puno veća, složenija i bogatija, a time i za nas kao narod još važnija. Ne trebaju nam puki hvalospjevi i ponavljanje otrcanih fraza, već objektivni pristupi i pomno iščitavanje, poput Pandžićeva, te valja u školske knjige staviti ove najnovije spoznaje koje u bitnome mijenjaju naše shvaćanje ove za hrvatsku pisanu riječ neosporno najvažnije knjige koja, izgleda, još uvijek ima štošta za otkriti i za reći, kako je, uostalom, slučaj sa svim istinskim književnim klasicima.