Na današnji dan rodio se dr. Mihovil Kombol, glasoviti hrvatski književni povjesničar, kritičar i prevoditelj. Rodio se u spletom okolnosti u Nišu, 1883. godine, u jednoj poslovnoj nastambi svojega oca, koji je bio zidarski poduzetnik i koji je, poput mnogih ondašnjih Primoraca, morao tražiti posao izvan domovine, pa je otišao raditi na izgradnji željezničke pruge Beograd – Niš.
Kad je Mihovilu Kombolu bilo dvije godine vratio se s majkom u rodni Bribir, u vinodolskome kraju. Ubrzo mu je u Istanbulu umro otac, a nakon očeve smrti proživio je teško doba velike oskudice i siromaštva.
Obrazovanje je nastavio pomoću raznih stipendija, davanjem poduka, no ponajviše izrazitom požrtvovnošću svoje majke. Gimnaziju je pohađao u Rijeci i Sušaku, a posljednja dva razreda u uskočkome Senju, koji je Kombola „ozračio kultom glagoljaške tradicije, pravaštva, buntovnošću protiv zloglasnog Khuena i tuđinaca“, kako je napisao dr. Dragomir Babić u jednome članku o Kombolu.
Nakon mature, 1902. došao je u Zagreb, gdje je davao poduke sinu književnika Eugena Kumičića, u čijoj se kući temeljitije upoznao s onodobnim političkim prilikama i strujama u Zagrebu. Potom je studirao germanistiku i slavistiku u Beču, gdje je na njega snažan utjecaj imao dinamični prof. Vatroslav Jagić i prof. Minor, koji je zahtijevao da se njemačka književnost proučava u europskome kontekstu.
O čakavštini hrvatskoga priobalja
Beč, ta velika europska metropola, za mladoga je Kombola bila savršena prilika da se upozna s kulturom na europskoj, pa i svjetskoj razini, prateći istodobno književni, kazališni i likovni život u habsburškoj prijestolnici, u kojoj je 1907. u prof. Jagića obranio doktorsku disertaciju „Zur Čakavština des kroatischen Küstenlandes“ (O čakavštini hrvatskoga priobalja).
Po povratku u Hrvatsku, radio je kao gimnazijski profesor u Vukovaru, Zemunu, Senju i Sušaku, a od 1913. do 1918. predavao je na Pomorskoj akademiji u Rijeci. Razlog ovim učestalim premještajima bio je, dakako, politika, kojom se Kombol uvijek bavio isključivo intelektualno, a ne aktualno, no to je svejedno smetalo onodobnim vlastima.
Prema nekim izvorima, kao jedan od najobrazovanijih pričuvnih časnika u austro-ugarskoj mornarici neko je vrijeme bio i ađutant Miklósa Horthyja, a tijekom Prvoga svjetskog rata bio je na kraćim studijskim putovanjima po Njemačkoj i Italiji. Od 1919. do 1921. bio je gimnazijski profesor i ravnatelj, a od 1923. profesor hrvatske i srpske književnosti na Pedagoškoj akademiji, potom i službenik u Prosvjetnome odjelu Banske uprave Savske banovine.
Od 1943. predavao je na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Iako se nije politički eksponirao tijekom Drugoga svjetskog rata, baveći se radom na „Hrvatskoj enciklopediji“ dr. Mate Ujevića, 1946. ipak je umirovljen.
Na prijedlog profesorâ Antuna Barca, Petra Skoka i Mirka Deanovića 1948. bio je izabran za redovitoga profesora, no iz nepoznatih razloga otklonio je ponuđeno mjesto, te je naposljetku od 1950. do smrti od srčanoga udara 1955. bio profesor svjetske književnosti na Akademiji za kazališnu umjetnost.
Obilježio znanost o književnosti
Kombolov je opus nevelik, ali iznimno bitan za hrvatsku književnost. Njegova je velika zasluga ta što je, pod utjecajem profesorâ bečke slavistike, svojim radom kao književni kritičar i povjesničar književnosti obilježio hrvatsku znanost o književnosti u međuratnome razdoblju, te prevrjednovao našu domaću književnu baštinu 19. i 20. stoljeća. Na stilska razdoblja novije hrvatske književnosti – romantizma, realizma i modernizma – primijenio je poglavito estetski kriterij (pjesnička individualnost, proživljenost teme i suvremena životnost djela) i komparatističku metodu, sagledavši ih unutar onodobnih europskih književnih tijekova.
U tom smislu, književnost narodnoga preporoda i šenoinskoga razdoblja ocijenio je isključivo romantičarskim, istaknuvši da su malograđansko okružje toga razdoblja i nacionalna uskraćenost ublažile zapadnoeuropski romantičarski individualizam, te se tadašnja hrvatska književnost, prema njemu, uglavnom svela na nacionalnopolitiku i didaktičku ulogu.
Vraz je ‘jezično oskudan‘
Oštra kritičarska pera, prosudio je da je Preradović „pjevao hladne ode“, da je Vraz bio „jezično oskudan i neizrazit“, a Šenoa u patetičnim povjesticama „samo vješt versifikator“. Jedino je u djelu bana Ivana Mažuranića vidio stvaralačku individualnost, artizam te uspjelu „sintezu dubrovačkog i narodnog stila“.
Iako je za razdoblje realizma, proizišlo iz Starčevićeva kulturnoga liberalizma i poricanja ilirizma, priznavao proširenje književnih tematika i izražajno produbljenje, primjerice u djelu Ante Kovačića i Eugena Kumičića, smatrao je pak da se naglašena politička sklonost književnika i površan sentimentalizam „plemičkih gnijezda“, misleći pritom na Gjalskoga, „nisu uspjeli zgusnuti u dublja umjetnička ostvarenja.“
Hrvatsku književnu prozu vrjednovao je u antologiji „Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina“ (1935.), a u uvodnoj studiji tumači nastanak i glavne odlike hrvatskoga realizma. U Kranjčeviću je pak vidio najjaču književnu individualnost u tom razdoblju, iako se kasno javio, s obzirom na svoje europske suvremenike.
U svojoj „Antologiji novije hrvatske lirike“ (1934.) podijelio je hrvatsko pjesništvo na liriku od 19. stoljeća do Kranjčevića, od Kranjčevića do poznate „Hrvatske mlade lirike“ (1914.) te liriku poslijeratnoga, danas bismo rekli međuratnoga razdoblja.
Europski književnopovijesni okviri
Sastavio je 1938. i čitanke za prva četiri razreda građanskih škola, u koje je uvrstio i hrvatske pjesnike koji su tada bili na samim početcima književne afirmacije, poput Cesarića i Šopa.
Kombol je osobito proučavao stariju hrvatsku književnost, naznačivši njezin širi povijesni kontekst i tradicijsku evoluciju te kombinirajući estetski kriterij Benedetta Crocea s komparatističkom metodom, što se vidi u srednjoškolskoj čitanci „Hrvatska književnost do narodnog preporoda“ (1941. i 1943; s dopunama S. P. Novaka, 1992., 1995. i 1996.), a osobito u svojem glavnom djelu „Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda“ (1945.).
Kombol je hrvatsku književnu baštinu postavio u europske književnopovijesne okvire i u svojem je književnom pregledu „izgradio vrste obrise povijesnog slijeda hrvatske literature“ te „najsveobuhvatnije okupio i znanstveno integrirao pod jednim zajedničkim imenom hrvatsko književno naslijeđe od početaka pismenosti do ilirskoga pokreta, pokazujući da njegova jedinstvenost proistječe ponajprije iz pripadnosti matičnom jeziku, osjećaju razlikovnosti toga jezika od drugih te podudarnosti literarnih strujanja i stilskih obilježja“, kako je to rekao hrvatski književni povjesničar prof. Mirko Tomasović.
Kombol je u svojem prikazu hrvatske renesansne i barokne književnosti metodološki jednako pristupio hrvatskoj starijoj i novijoj književnosti te ih je, utvrdivši postojanje duhovne homogenosti i povezanosti različitih hrvatskih krajeva, neovisno o narječju i pismu, sagledao kao „organski kontinuitet stilskih razdoblja u prožimanju s glavnim zapadnoeuropskim književnim i kulturnim tijekovima“, što je od iznimne važnosti za proučavanje hrvatske književnosti.
Suradnja s Gavellom
Na poticaj Branka Gavelle, surađivao u kazališnoj prilagodbi drame „Robinja“ Hanibala Lucića i pastirske igre „Tirena“ Marina Držića u jedinstvenu scensku predstavu „Pir mladog Derenina“ (zagrebački HNK, 1939), a za zagrebački HNK ujedno je i dopisao izgubljene dijelove Držićeva „Skupa“ (praizvedba 1950.) i „Dunda Maroja“ (Teatar, 1955.), dokazavši se kao vrstan poznavatelj Držićeva jezika.
Istaknuo se i kao književni prevoditelj i prepjevatelj koji je „postao utemeljiteljem modernoga hrvatskoga beletrističkoga prevoditeljstva“. Prepjevao je Danteovu „Božanstvenu komediju“ (smrt ga je prekinula pred kraj rada, koji je dovršio Olinko Delorko), poeziju Petrarce, L. Ariosta, T. Tassa, Puškina i Goethea.
Za zagrebački HNK preveo je s francuskoga drame „Neprijateljica“ A. P. Antoinea, „Sapho“ A. Daudeta i „Gospodar svog srca“ P. Raynala (i to sve 1921.), potom drame „Mayerling“ C. Aneta i „Tereza Raquinova“ E. Zole (obje 1931.), zatim „Mala Katarina“ A. Savoira i „Arija“ H. R. Lenormanda (obje 1933.), a s njemačkoga drame „Pred zalazak sunca“ G. Hauptmanna i „Ifigenija na Tauridi“ Goethea, a taj su prijevod kritičari osobito pohvalili.
Izvrstan predavač
Za Mihovila Kombola rečeno je da je bio izvrstan hrvatski pedagog i predavač, „uvijek mladenački svjež i duhovit“, kako mu je napisao jedan njegov kolega.
Imajući u vidu navedene podatke, Kombola s pravom možemo smatrati jednim od ponajvećih hrvatskih učenjaka te proučavatelja i ljubitelja hrvatske umjetničke riječi.
O njegovoj ljubavi prema hrvatskoj riječi, osobito pjesmi, dovoljno je reći da je 1954., godinu dana prije smrti, došao u rodni Bribir i kad je KUD „Ilija Dorčić“ zapjevao pjesmu „Lipo selo, domovino moja“, rekao je: "Pjesma je odgojila naš narod.“ Njegov kolega zabilježio je da je tada zapazio i suzu u njegovu oku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....