Izložba "Tragovima poljičice“, koju potpisuju arhivisti Ivan Andabak i Branka Gudić, otvorena je 26. studenoga u Gradskom muzeju Omiš kao gostujući projekt Državnog arhiva u Splitu, realiziran uz potporu Splitsko-dalmatinske županije. Autori su, pomno birajući građu iz bogatih fondova Državnog arhiva, predstavili izložbu koja snažno svjedoči o bogatoj povijesti poljičice – hrvatske inačice ćirilice i neizostavnog dijela kulturnog identiteta srednje Dalmacije.
Izložba donosi vrijedne matične knjige, pravne spise, upravne dokumente i obiteljske arhive pisane poljičicom, ali središnji se interes posjetitelja slijeva prema jedinstvenoj Ljekaruši don Ivana Zoričića iz 1691. godine – maloj, džepnoj knjižici sa 232 recepta, čiji je suvremeni pronalazak i obrada otvorila potpuno novo poglavlje u proučavanju poljičke pismenosti.
Svečanom otvorenju prisustvovali su ravnateljica Gradskog muzeja Omiš Angela Tabak, ravnateljica Državnog arhiva u Splitu Bruna Horović Vuković, voditelj Centra "Don Frane Bulić“ don Josip Dukić, gradonačelnik Omiša Zvonko Močić te županijski pročelnik Upravnog odjela za kulturu, tehničku kulturu i sport Željko Primorac. Tijekom otvorenja svoja su nova izdanja predstavili i autori izložbe, arhivisti Andabak i Gudić, koji su uz don Josipa Dukića govorili o važnosti očuvanja i objave povijesnih izvora. Izložba ostaje otvorena do 12. prosinca 2025. godine.
Ljekaruša iz 1961.
Prije samoga otvorenja izložbe, razgovarali smo s Brankom Bezić Filipović, vlasnicom vrijedne Ljekaruše don Ivana Zoričića iz 1691. godine, rukopisa koji je upravo zahvaljujući njezinoj znatiželji i inicijativi dospio u stručne ruke i postao jedan od ključnih predmeta izložbe.
- Iz moje znatiželje i želje da se ljekaruša objavi krenula je cijela ova priča, koja je završila kao vrijedan znanstveni projekt. Nisam znala što sve krije, a kamoli da će postati temelj za tri nova izdanja Državnog arhiva. Knjiga je naslijeđena u obitelji; ja sam četvrta generacija koja je čuva. Pradid bio je arhitekt i arheolog, pa su naši stanovi bili kao mali muzeji. Ne znamo točno kako je rukopis došao do njega, ali znali smo da je vrijedan, kazala nam je Bezić Filipović.
Kaže kako je njezina prva želja bila jednostavna - otkriti što unutra piše. Ubrzo se pokazalo da je riječ o rukopisu u cijelosti pisanom poljičicom, o zbirci od 232 recepta iz kasnog 17. stoljeća, za koje se nakon obrade utvrdilo da ih je pisalo više ruku. U prvoj je knjizi objavljen izbor recepata, u drugoj cjelovita preslika ljekaruše, a treća donosi povezane arhivske dokumente iz fondova arhiva.
Neprocjenjivi tragovi lokalne pismenosti
Uz nju, o širem kontekstu građe govorila je i ravnateljica Državnog arhiva u Splitu, Bruna Horović Vuković. Posebno je istaknula kako poljičicu susreću u brojnim fondovima. - Ovdje također izlažemo matične knjige, popise plaćenih misa i pravne spise. Posebno je zanimljiva knjiga kotarskog suda u Omišu: presude su na talijanskom, ali se domaći ljudi potpisuju poljičicom. Imamo i dokumente u cijelosti pisane tim pismom. To su neprocjenjivi tragovi lokalne pismenosti, kazala je ravnateljica.
Sličan entuzijazam dijeli i Angela Tabak, ravnateljica Gradskog muzeja Omiš, koja je također prije početka svečanosti istaknula kako je izložba dugo očekivana i savršeno se uklapa u smjer kojim se muzej već godinama razvija.
- Gradski muzej Omiš intenzivno radi na obradi i digitalizaciji građe vezane uz Poljica i Omiš. Prednjače poljički dokumenti, ali očekujemo da će se postupno otkriti i omiški. Ova izložba potvrđuje koliko je ova baština važna za naš identitet, ali i koliko još posla imamo, kaže Tabak. Naglašava da je ova izložba početak snažnije suradnje:
- Imamo više od četiri tisuće skeniranih dokumenata. Važno je da se građa sustavno obrađuje i da se naši podaci nadopunjuju arhivskim istraživanjima. Tek tada dobijemo cjelovitu sliku.
Poljičica kao baština koja spaja
Otvorenje je započela upravo ravnateljica muzeja Angela Tabak, zahvalivši Gradu Omišu, Splitsko-dalmatinskoj županiji i Državnom arhivu na potpori. Istaknula je kako se muzej godinama posvećuje poljičici te kako je ova izložba važan iskorak prema boljem razumijevanju lokalne povijesti. Naime, u suradnji s interpretatoricom omiške baštine Senkom Vlahović u muzeju se posljednjih godina priča upravo na temu pisane baštine. Edukativno- kreativni program o tri hrvatska pisma osmišljen je u svrhu približavanja povijesti Omiša i Poljica stranim i domaćim posjetiteljima, ali i osvještavanju lokalnog stanovništva o vrijednostima njihovog naslijeđa.
Potom je riječ preuzela ravnateljica Državnog arhiva u Splitu, Bruna Horović Vuković, koja je okupljene nazvala "prijateljima pisane kulturne baštine“. Prisjetila se početka suradnje s Gradskim muzejom Omiš, digitalizacije Poljičkog statuta i lansiranja županijskog projekta "Tragovi u prošlosti“, čiji je cilj arhivsku građu približiti lokalnim zajednicama.
- Poljičica je prije dvije godine proglašena zaštićenim kulturnim dobrom. Naš rad na njoj krenuo je od jedne male knjižice – ljekaruše iz 1691. godine. Kad smo je uzeli u ruke, otvorio se cijeli svijet. Nastala su nova izdanja, novi projekt i nova istraživanja. To je dokaz koliko jedan dokument može pokrenuti, rekla je Horović Vuković. Predstavila je i nova izdanja, među njima i katalog izložbe, vodič "Tragovima poljičice“ te nova izdanja ljekaruše i povezanih dokumenata.
Povijesni identitet Poljica i važnost objave izvora
Nakon njezinih riječi, riječ je dobio don Josip Dukić, voditelj Centra "Don Frane Bulić“, koji je govorio o znanstvenom pristupu poljičkoj baštini i važnosti objavljivanja izvora. U svom opsežnom i izuzetno nadahnutom izlaganju, don Dukić, dao je širi povijesni okvir bez kojega je teško razumjeti važnost poljičke baštine. Naglasio je da se prostor od izvora do ušća Cetine mora promatrati kao jedinstvena cjelina - povijesno, kulturno, jezično i arheološki.
Govorio je o tomu kako su Poljica kroz stoljeća živjela u kompleksnom okruženju - između Mlečana, Osmanlija i kasnijih europskih uprava - što je uvelike oblikovalo njihovu pismenost, identitet i dokumente. Istaknuo je da se ozbiljna povijest ne može pisati bez izvora:
- Povijesti bez povijesne građe nema. Popularna izdanja su važna, ali bez izvora nema istinske historiografije - pa ni razumijevanja Poljica, rekao je. Posebno se osvrnuo na tri ključna povijesna razdoblja i sukoba koja su utjecala na oblikovanje pisane baštine: osmansko razdoblje, kada nastaju brojni dokumenti pisani arapskim pismom na turskom jeziku, ali s bilješkama na poljičici, mletačko razdoblje, koje donosi dvojezične upravne spise, austro-ugarsko i francusko razdoblje, čija se upravna praksa jasno odražava u sudskim dokumentima.
Naglasio je iznimnu vrijednost dokumenata koji imaju osmanske pečate, a na poleđini poljičicu ili kosančicu: - To je raritet ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom Osmanlijskom carstvu. Dokumenti izdani privatnim osobama, ovjereni turskim pečatima, a objašnjeni na poljičici - to postoji samo u Poljicima, rekao je.
Ključni projekti - Poljičani naselili Sinj
U nastavku je predstavio tri ključna izdavačka projekta Centra: "Turski izvori u Srednjoj Dalmaciji - Poljica 1, 2 i 3“ - niz donosi stotine dokumenata iz franjevačkih samostana i privatnih arhiva, očišćenih, digitaliziranih i transkribiranih. Riječ je o dokumentima iz razdoblja 1548. - 1689., koji pružaju uvid u pravni, kulturni i društveni život Poljica pod osmanskom upravom. zatim drugi projekt "Libar od Garduna i Čaporica“ - dvosveščano izdanje matičnih knjiga iz 18. stoljeća, ključnih za rekonstrukciju selidbi poljičkih obitelji nakon oslobođenja Sinja. Te treći "Izvori za povijest Poljica“ - niz koji će objediniti dokumente pisane poljičicom, ali i građu iz 19. i 20. stoljeća - važno razdoblje obilježeno dva svjetska rata, velikim društvenim lomovima i promjenama uprava.
Dukić je posebno naglasio potrebu očuvanja hrvatske ćirilične tradicije: - Poljičica, bosančica i dubrovačka ćirilica zajedno čine hrvatsku ćiriličnu baštinu. Nažalost, često smo je pogrešno tumačili. Vrijeme je da je vratimo u javnost, bez kompleksa. Emotivno je zaključio: - Mi smo samo jedna od karika u lancu koji ne smije stati. Ako mi ne prenesemo svoju baštinu, tko će? Naša je dužnost da je očuvamo i predamo dalje.
Poljičica u arhivima – pismo svakodnevice, prava i identiteta
Arhivist Ivan Andabak, koautor izložbe i vodiča "Tragovima poljičice“, pružio je dublji uvid u način na koji se poljičica provlači kroz stoljeća arhivske građe. Objasnio je da su on i kolegica Branka Gudić mjesecima pretraživali stare kataloge, fondove i neobrađene kutije, tražeći gdje se sve pojavljuje hrvatski jezik. - U 99 posto slučajeva, kad katalog kaže "hrvatski“, zapravo je riječ o poljičici, istaknuo je. Ukazao je na snažnu povezanost poljičice s glagoljaštvom: - Naši popi glagoljaši čuvali su oba pisma. Poljičicu su nazivali "arvatskim pismom“ - hrvatskim. Oni je nisu vidjeli kao regionalnu posebnost, nego kao dio šire hrvatske pismenosti.
Od sudskih knjiga do obiteljskih arhiva
Vodič obuhvaća 16 fondova, a Andabak je izdvojio neke od najzanimljivijih primjera:
- Sudski spisi kotarskog suda Omiš (19. st.) - presude su na talijanskom, ali se svi svjedoci i stranke potpisuju poljičicom. Administracija je bila talijanska, ali jezik naroda bio je poljičica. To je fascinantan susret kultura, rekao je.
Zatim Imovinskopravni akt iz 1528. godine, Sačuvan u fondu obitelji Tomasello - Brač, pisan poljičicom, s neoštećenom transliteracijom. Tekst slikovito prikazuje svakodnevni život Omiša 16. stoljeća. Parnica Rogošić (1801.–1811.): Andabak je ispričao kako sudski službenik zapisuje događaj "narodnim jezikom“, dok službeni zapis stoji na talijanskom.
- To je nevjerojatna scena: deset godina parnice, Austrijanci, Francuzi, razne vlasti dolaze i odlaze, ali narod piše - poljičicom. Proglasi na talijanskom i poljičici (kraj 18. st.) Jedna strana dokumenta je na talijanskom, druga na "iliričkom“ - što se prevodi kao hrvatski, tj. poljičica.
Zašto je vodič važan?
Andabak je naglasio da su istraživači kroz povijest morali lutati fondovima, jer poljičica nije bila sustavno objedinjena: - Sada prvi put postoji mjesto na kojem istraživač može vidjeti sve fondove u kojima se pojavljuje poljičica. Naša je želja otvoriti vrata budućim istraživanjima i pokazati širinu ovog pisma.
Branka Gudić, arhivistica i koautorica izložbe, donijela je najživlji, najpristupačniji dio programa - priču o Ljekaruši don Ivana Zoričića iz 1691. godine. Opisala ju je kao fascinantno malenu, ali sadržajem iznimno bogatu knjižicu: - Ovo je najmanja ljekaruša koju smo vidjeli. Praktična, džepna, pisana rukom nekoliko pisara. Vjerojatno je služila na terenu, u vrijeme velikih seoba Poljičana.
Ljekaruša kao mala enciklopedija bilja, jezika, vjerovanja i života
Tijekom dvogodišnje transliteracije nailazili su na mnoge izazove: u poljičici tada nema razmaka, arhaični oblici riječi, oštećenja papira, miješanje više pisara i stilova. Sve je preneseno "bez intervencija“, potpuno izvorno.
Što otkriva ljekaruša? - Ljudi su bolovali isto kao i danas. Samo su liječili drugačije, kazala je Gudić. Ljekaruša je kao mala enciklopedija: 71 biljne vrste, 30 životinjskih sastojaka, 34 mineralna ili druga sredstva koja su se upotrebljavala za liječenje različitih stanja i bolesti.
Najzanimljiviji recepti i vjerovanja
Gudić je publici pročitala niz neobičnih, ponekad duhovitih recepata: - Za zubobolju - samo molitva, bez biljaka i životinja. Za dobar dah pred gospodu - držati korijen crnog sljeza pod jezikom. Za krvarenje - zapisati niz magijskih slova: T T T T…/Z E O Š T R J. Za slab vid - kapati oko krvlju goluba "ispod desnog krila“. Za mušku snagu (potenciju) - uloviti sovu za južine, skuhati je i pomiješati pjenu s mašću. Za koncentraciju - udisati ružmarin u bijelom vinu.
- Koliko god zvučali neobično, mnogi se recepti temelje na bilju koje se koristi i danas. Ovo je jedinstveni rukopis jezika, medicine i svakodnevice Poljica 17. stoljeća. Knjiga je iznimno vrijedna zbog jezika, jer bilježi živi poljički govor 17. stoljeća. A zbog malog formata - jedinstvena je. Prava mala riznica jezika, običaja i svakodnevice, istaknula je Gudić.
Završne riječi i zahvale
Na kraju programa ravnateljica Gradskog muzeja Omiš Angela Tabak zahvalila je svim sudionicima i posjetiteljima, nakon čega se okupljenima obratio gradonačelnik Zvonko Močić. - Drago mi je vidjeti ovakav odaziv - to znači da poštujemo vlastitu kulturu i baštinu. Hvala svima koji su pripremili ovu izložbu i svima koji su danas ovdje, poručio je.
U ime Splitsko-dalmatinske županije okupljenima se obratio i Željko Primorac. Istaknuo je kako je cilj županijskog programa "Tragovi u prošlosti "približiti arhivsko gradivo lokalnim zajednicama.
- Naš je zadatak da ovo neprocjenjivo blago, koje Državni arhiv čuva, iziđe izvan zidova arhiva i postane dostupno svim našim gradovima i mjestima. Drago nam je da izložba ostaje kao trajna vrijednost Gradskom muzeju Omiš. Važno je da je vide i mlađe generacije - jer ono što imaju Poljica i Omiš, rijetko koja sredina ima, rekao je Primorac. Županija će, naglasio je, i dalje podupirati projekte objave povijesnih izvora, posebno one vezane uz poljičku baštinu, u suradnji s Centrom "Don Frane Bulić” i Državnim arhivom u Splitu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....