Već na trećoj stranici autorica napominje kako se cijela nacija žali da djeca sve manje čitaju. Na drugom mjestu u knjizi ovako će predstaviti jednog tinejdžera: „Portali s vijestima nisu ga zanimali – samo beskonačni izvještaji o političarima koji krše svoja obećanja, vulkanima koji bi svakoga trenutka mogli eruptirati, negativni napisi o turistima, isprazne priče o tome koja je boja za zid trenutačno u modi i Trumpovi skandali.“
Nekoliko desetaka stranica dalje, piše kako bi čekati da jedna od junakinja njezine priče „nešto napravi po tom pitanju vjerojatno bilo jednako dugo kao i čekanje na pregled kod neurologa u sustavu javnog zdravstva.“
Gdje to djecu treba tjerati da uzmu knjige u ruke, internetski mediji su iritirajuće tupavi, a političari lažu čim zinu? Gdje se to harangira protiv raskalašenih turista, a liste čekanja u bolnicama su bez kraja i konca? Da nije spomena ćudljivih vulkana koji bi se svakog trenutka mogli probuditi, čovjek bi bez imalo kolebanja mogao reći kako autorica piše o Hrvatskoj.
No ona se zove Yrsa Sigurðardóttir i Islanđanka je s dva zanimanja: na pola radnog vremena zaposlena je kao inženjerka građevine (i to, čini se, vrlo uspješna, jer je bila dijelom autorskog tima koji je projektirao najveću tamošnju branu), a drugi dio dana zaokupljena je pisanjem krimića koji se prevode diljem svijeta i dostižu visoke naklade.
Očito je, dakle, da popularni poučak direktora Srećka Šojića „Ne cveta cveće ni u naše preduzeće“ vrijedi i za Island, pa nekoć uzorna, prosperitetna zemlja pokazuje znakove posrtanja. I to ne od jučer.
Četvrti libar
Tko je čitao ranije romane ove autorice – a friška „Lutka“ u prijevodu Vanje Veršić i izdanju zagrebačkog Znanja četvrti je kod nas objavljeni libar iz serijala čiji su glavni junaci policajac Huldar i dječja psihologinja Freya – dobro zna da je Yrsa vrlo predana kroničarka islandskih prilika koja se, baš kao i većina autora s europskog sjevera, nimalo ne ustručava začiniti svoja djela nenametljivom, ali kristalno jasnom društvenom kritikom.
Bio bi zgodno preseliti je kod nas na nekoliko mjeseci ili čak cijelu godinu, pa je zamoliti da svoje sljedeće djelo situira u neki hrvatski grad. Bojim se da bi u tom slučaju društveno-kritički pasaži nadjačali temeljnu pripovjednu liniju – zaplet i rasplet neke kriminalističke intrige – i na koncu joj pojeli cijelu knjigu.
Kako situacija u Reykjaviku i njegovoj okolici nije baš tako sumorna, pišući „Lutku“ autorica se nije pogubila. A mogla je, lako je mogla, jer je sebi zadala vrlo kompliciran i zahtjevan zadatak: uplesti četiri naoko (i zadugo) potpuno nezavisne priče u jednu.
Majka mrtva, a lutka nestaje
Prolog romana zbiva se prije pet godina. Na jednom obiteljskom izletu brodom u ribarsku mrežu će se uhvatiti stara, razbijena lutka. Umjesto da je baci, majka će popustiti nagovaranjima svoje kćeri i zadržati je. Već sljedećega jutra majka će biti mrtva, a lutka će zagonetno nestati.
Potom nas autorica vraća u sadašnjost, gdje Haldur po pasjem vremenu, s palube broda koji se propinje i ponire na kresti valova, svjedoči izvlačenju ljudskih kostiju s morskog dna. Dok bude pokušavao ustanoviti identitet žrtava, njemu će u krilo pasti novi slučaj: ubojstvo beskućnika ovisnika. Za to će vrijeme Freya biti zaokupljena sumnjama u zlostavljanje u domu za nezbrinutu djecu.
Vrhunska obrtnica
Pripovijedati na četiri razboja nije nimalo lako. Još je i teže od tih raspršenih narativnih linija na koncu načiniti jedan jedini čvor. A najteže je pritom cijelo vrijeme, iz poglavlja u poglavlje, ne samo održavati visoku napetost, nego je i dodatno naprezati, stvarajući u čitatelju potrebu za kompulzivnim gutanjem stranica. U zanatskom smislu, Yrsa Sigurðardóttir vrhunska je obrtnica od koje bi mnogi autori krimića, čak i oni s uzornom reputacijom i milijunskom publikom, imali što naučiti.
No iznimno umijeće vođenja priče koja će obuzeti čitatelja nije dovoljno da bi se nju smjestilo u škafetin rezerviran za ozbiljne autore. Čak joj ni dobrodošle društveno-kritičke digresije ne mogu zajamčiti taj status. Ono što Yrsu izdvaja od desetina i stotina bezličnih štancera krimića jest umijeće profiliranja osebujnih, slojevitih likova i razvijanje dinamike odnosa među njima.
Osim što je proza detekcije, „Lutka“ je i priča o nesvakidašnjem ljubavnom trokutu koji čine Huldar i dvije njegove bivše – a cijelo vrijeme ćemo se pitati koliko će dugo i ostati u takvome statusu – partnerice, Freya i Erla. K tome je potonja, za nevolju, još i njegova neposredna šefica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....