Marta Argerich velika je argentinska pijanistica katalonskih korijena, otuda njezino prezime koje vas može zavarati da pomislite kako pripada nekoj našoj lozi navrnutoj na južnoameričko tlo.
O njoj se u našim novinama najviše pisalo 1980., kad je demonstrativno istupila iz ocjenjivačkog suda Međunarodnog pijanističkog natjecanja Frederic Chopin u Varšavi, nakon što je tada 22-godišnjem Ivi Pogoreliću onemogućen nastup u finalu.
I sama laureatkinja te prestižne smotre najvećih talenata (pobijedila je 1965.), zgrožena zakulisnim igrama, bez mrvice kolebanja proglasila je Pogorelića genijem i time ga katapultirala u orbitu najvećih pijanističkih zvijezda našega vremena.
Otada do danas glas o ovoj velikoj umjetnici širio se samo u uskim krugovima naših zanesenjaka u klasičnu glazbu, a zaslugom splitsko-zagrebačkog pisca i filmaša Ante Zlatka Stolice, prije nekoliko tjedana njezino ime postalo je i književna činjenica.
Marta Argerich u njegovoj je priči nešto poput hitchcockovskog mcguffina, zamašnjaka koji pokreće narativni stroj, iako je sam po sebi beznačajan i nevažan. Velika pijanistica ima koncert u Ljubljani, junakov brat poželio ju je čuti, a sam junak poželio se naći s bratom, i eto ih oboje u ljupkome glavnom gradu portabl države. Svi uvjeti za jedan opuštajući vikend čine se ispunjenima, ali problem započinje već na prvoj stranici romana.
Ustvari nema pojma
Junak se probudio dobro raspoložen, sjeo u automobil, uključio navigaciju i bez ikakvih problema stigao u Ljubljanu. Prilazeći samom centru grada, opazio je jedno slobodno mjesto u blizini dječjeg vrtića, tamo parkirao kola, pa se laganom šetnjom od kojih desetak minuta spustio do obale rijeke i sjeo na terasu restorana. Nakon krepka ručka i druženja s bratom, on će osvijestiti činjenicu kako ustvari nema pojma gdje je točno parkirao auto.
Isprva, ta ga spoznaja neće bogzna kako uznemiriti. Bože moj, takve se stvari znaju dogoditi ljudima i doma, u gradovima koje poznaju kao vlastiti džep, a kamoli tek u tuđini. Konačno, večer je lijepa i još jedna šetnja, ma koliko neplanirana ona bila, neće mu naškoditi. No svakom novom minutom/stranicom junakova tjeskoba će se produbljivati, jer će on i dalje tapkati u mraku.
Kad shvati kako pješačenje nije osobito mudra strategija potrage, sjest će u taksi, prvi, drugi, treći... da bi na koncu zaključio kako mu je najbolje iznajmiti automobil. Pritom će se dati nagovoriti da izabere električni model, iako nikada prije nije sjeo za upravljač takvog vozila, a ono će mu, svojom ćudljivom baterijom i ograničenim mogućnostima njezina punjenja uz neljubazno posredovanje zaguljenih aplikacija, ionako istanjene živce potpuno smrviti.
Kako vrijeme bude prolazilo, postat će nam jasno da nije pogubljen samo automobil, nego i njegov vlasnik koji se muči čak i s imenovanjem boje svoga vozila, pa kaže da je ono plavo, iako je više, kao, ljubičasto. Iza njega je jedna karambolirana veza, emocionalne tektonske ploče još se nisu slegnule od silne trešnje, a on upravo pokušava izgraditi novu. U svim odnosima s (relativno) bliskim ljudima pati od nesigurnosti, pa se izmiče na distancu i još dublje ukopava u položaj usamljenika.
Sav sadržaj romana „Ulica Marte Argerich“ stane u naslov debitantske knjige kratkih priča Ante Tomića, „Zaboravio sam gdje sam parkirao“ (iako storija po kojoj cijela zbirka nosi ime nudi kudikamo više drame od one koju sugerira naslov). Mjereno metrom našeg svakodnevnog iskustva, rekli bismo kako je radnje kod Stolice taman toliko da stane uz ćakulu nad šalicom kratkog espressa. On, međutim, zna kako graditi i dugo održavati napetost iz „ničega“, baveći se trivijalnostima u kojima bi malo tko prepoznao književnu građu.
Tko je čitao njegov debitantski libar „Blizina svega“, zbirku proznih crtica i kratkih priča, znat će o čemu govorim. Duhoviti kroničar nevidljive običnosti i malih životnih senzacija, toliko malih da izmiču pogledima većine, i u formi kratkoga romana nastavlja po svome, ostajući zaokupljen onim skrajnutim.
Moram priznati da me naročito veseli činjenica što kafkijansku muku nesnalaženja u kriptičnom digitalnom svijetu ne izlaže nijedan moj očekivano zapušteni vršnjak koji se muči s novim tehnologijama, nego od nas dvadeset godinama mlađi čovjek koji se uredno apgrejda i ide u korak sa svim ili većinom novotarija.
Jedina razlika između nas jest u tome što je on svoj problem kadar jasno izložiti i objasniti, a mi samo nemoćno sliježemo ramenima kao da nas je pogodila neka elementarna nepogoda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....