Enciklopedist i leksikograf dr. Mate Ujević, koji se rodio 1901., a umro na današnji dan 1967. godine, bio je jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca, čiji je lik i djelo svjedočanstvo velikoga znanja, velikoga rada, ali i velike moralnosti.
Rodom iz sela Krivodola, kao i njegov prezimenjak Tin, naobrazbu je prvo stekao kod franjevaca u Sinju, no odlučio se za svjetovni poziv, maturiravši razmjerno kasno (1922.) u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Već kao gimnazijalac pokrenuo je s Bogdanom Radicom časopis "Renesansa". Prvi je to projekt na kojem će Ujević raditi, a s vremenom njegovi će projekti postojati sve veći, ozbiljniji i važniji za hrvatsku kulturu. Književnost i jezik te povijest i umjetnost studirao je u Zagrebu i Ljubljani, a doktorirao je tezom iz povijesti književnosti 1935. u Zagrebu. Od 1926. bio je suplent, potom i profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Tijekom studiranja profilirao se u angažiranog pripadnika onodobnoga katoličkog pokreta, uređivao je časopis "Luč", a od 1929. vodio je književno-kulturnu rubriku dnevnika "Hrvatska straža". U međuratnom razdoblju Ujević je objavio roman "Mladost Tome Ivića" (1928.) te knjigu "Hrvatska književnost" (1932.). Ističe se i njegova pionirska studija "Gradišćanski Hrvati" (1933.), u kojoj je interdisciplinarno analizirao život gradišćanskih Hrvata, opisavši njihov jezik, književnost, graditeljstvo, povijest, narodne običaje i fizionomiju. Treba istaknuti da je Ujević pješice išao po austrijskom Gradišću, obilazeći tamošnja hrvatska sela.
No, osim ovih stručnih i književnih djela, Ujević je sudjelovao i u onodobnom javnom životu, a tu treba istaknuti njegov odnos prema Krleži. Naime, kao pripadnik katoličkoga pokreta, Ujević je cijenio Krležu kao dramaturga i romanopisca, ali njegovo ideološko opredjeljenje nije mogao dijeliti. Tako je 1929. napisao da je Krleža pisac izrazite "unutrašnje oblikovne snage", no iste godine u uvodniku "Hrvatske straže" zaključio je kako je "dužnost javnosti" da "gospodinu Krleži zatvori usta". Poglavito je ovdje riječ o Ujevićevu mišljenju da Krleža piše blasfemično i uvredljivo glede vjere. Držeći se katoličkoga morala, Ujević pod pseudonimom objavljuje brošuru "Abesinija" (1935.). Kritika je to onodobnih totalitarnih sustava i njihova militarizma. Ujević se protivi ratu, u ovom slučaju talijanskom napadu na Etiopiju, ali protivi se ratu kao takvom, naglasivši u brošuri da "svaki rat ponizuje čovječanstvo".
Koncem 30-ih Ujević počinje provoditi u djelo dugo smišljanu zamisao o pokretanju "Hrvatske enciklopedije", koja bi obuhvatila sve znanje o hrvatskom narodu i kulturi. Godine 1939. stvorena je Banovina Hrvatska, osniva se Konzorcij za tiskanje enciklopedije, a Ujević postaje glavni urednik. U proljeće 1940. objavljen je ogledni arak, a početkom 1941. izlazi prvi svezak. Taj projekt nastavit će se i tijekom Nezavisne Države Hrvatske, pod okriljem Hrvatskog bibliografskog izdavalačkog zavoda, na čijem je čelu bio upravo dr. Mate Ujević kao ravnatelj. No odmah u travnju 1941. Gestapo ga je pritvorio i potom zadržao pod trajnim nadzorom, bez prava da napušta zagrebačko područje. Tijekom toga razdoblja bio je takoreći "u tihoj izolaciji" zbog dojma da pruža utočište nepoćudnim intelektualcima i shvaćanjima, što je 1944. dovelo čak i do neposrednoga ustaškog nadzora nad njim. Ipak će posmrtno biti proglašen pravednikom među narodima zbog spašavanja Židova Manka Behrmanna, te mu je čak dao novac za put u Izrael. Behrmannova kći posvjedočila je poslije da joj je otac gotovo svaki dan spominjao Matino ime.
Osim ovih humanih djela, nastaju i nova intelektualna djela, među kojima se ističe Ujevićeva čitanka "Plodovi srca i uma", koja se smatra najboljom onodobnom čitankom. Tijekom NDH Ujević se prema Krleži odnosio pomirljivije, postavši kao urednik "Enciklopedije" znatno popustljiviji u svojem katoličkom ekskluzivizmu, a Krleži je, preko posrednika, ponudio honorar za izdavanje njegovih djela koja bi se objavila nakon rata, čime mu je, kao profesionalnom književniku, želio olakšati egzistenciju. U memoarskim razgovorima Krleža je naglasio da je takvu ponudu dobio te da je imao razloga vjerovati u Ujevićevu diskreciju, pa ju je odbio isključivo zbog načelnih razloga. Zanimljivo je da Ujević nije htio Krležu uvrstiti u svoj udžbenik, što mu Krleža nije zamjerio. Do kraja NDH objavljena su još četiri sveska "Hrvatske enciklopedije", koju stručnjaci smatraju jednako dobrom kao i "Encyclopediju Britannicu", a neki čak i da je bolja od nje. Ne može se prenaglasiti važnost Ujevićeve "Enciklopedije", ne samo kao velikoga intelektualnoga postignuća, nego i činjenice da je tim projektom okupio gotovo sve veće hrvatske stručnjake, najrazličitijih stajališta, usred najvećega rata u povijesti čovječanstva. Novinar Josip Horvat u svojoj knjizi "Živjeti u Hrvatskoj" također ističe da je Ujević uspio ovim projektom okupiti "i liberale i klerikalce, marksiste i radićevce". U tomu se odražava Ujevićev svjetonazor, koji sažima njegova krilatica koju je napisao sa samo 24 godine: "Ne tražimo mač, nego srce." Njegova kći tu je krilaticu potvrdila, rekavši, kako je "Slobodna Dalmacija" 1994. godine prenijela: "Kad bi se umoran vraćao kući nakon posla, on bi, da ohrabri sebe i nas, govorio: ‘Hrvatskoj su potrebni ljubav i rad, a ne mržnja.‘"
U poraću rad na toj "Enciklopediji" prestaje. Ujević ju je htio nastaviti, ali u tomu ne uspijeva. Odmah nakon rata radio je kao Vladin "ekspert za granice". U ljeto 1950. Krleža ga je posjetio u Varaždinskim Toplicama, gdje su se oni očito izmirili, jer nakon tog susreta počinje njihova plodonosna suradnja u Leksikografskom zavodu. Dapače, rodilo se neobično prijateljstvo, što potvrđuje Krležin dnevnički zapis pun topline i priznanja: "M. U. klasičan primjer patrijarhalnog tipa koji izumire, a zove se pater familias." Nekoliko puta energično se zauzeo za obranu njegova integriteta. U vrlo emotivnom govoru kojim je Titu 1972. zahvalio za odličje dodijeljeno Leksikografskom zavodu, Krleža se sjetio i Ujevića, rekavši: "Tu je i Mate Ujević, koji je počeo sa mnom taj posao i koji je meni bio na početku našeg posla neobično pri ruci, pošto je on imao bogato iskustvo s onom svojom enciklopedijom, a inače se bavio leksikografskim radom." U enciklopedijskoj natuknici o Ujeviću u "Krležijani" stoji da je upravo "suradnja Ujevića i Krleže" u Leksikografskom zavodu "omogućila da u toj važnoj disciplini hrv. kultura sačuva kontinuitet."
No 1965. godine Ujević je iznenadno prijevremeno umirovljen. O razlogu zašto je do toga došlo dugo se nagađalo, no zapravo je riječ o Ujevićevu spornom opisu Hrvatske bratske zajednice u njegovu putopisu "Lutanja i susreti po Americi". Naime, malo je poznato da je Mate Ujević 1956. godine otputovao u SAD, posjetivši, među ostalim, New York, Washington (u kojem je objedovao u restoranu u kojem objeduju kongresnici), Pittsburgh te Mount Vernon, gdje je posjetio grob Georgea Washingtona. Prema podacima u njegovu putopisu, Ujeviću je neimenovana agencija platila put u Ameriku, gdje je odsjeo jedno vrijeme kod izvjesnoga Marijana Petrića. Boravak kod Petrića može se možda najbolje opisati riječju "tragikomično", jer je Petrić bio sve što Ujević nije bio: pohlepni prevarant i uopće nemoralna osoba. Petrić je htio da Ujević drži predavanja po Americi, čime bi se on financijski okoristio njime. Ujević je to odmah odbio, a Petrić ga na razne podmukle načine prisiljavao da promijeni mišljenje. Previše je bilo takvih "epizoda" s Petrićem da ih ovdje nabrajamo, iako daju nesvakidašnju sliku ovoga velikog intelektualca koji je naivno mislio svojom naobrazbom promijeniti Petrića nabolje, no istaknimo činjenicu da i u tom putopisu Ujević nastupa kao vrstan intelektualac te analizira američko društvo i kulturu sredinom prošloga stoljeća u njihovoj sveukupnosti, donoseći nekoliko točnih, pronicavih i vrlo aktualnih zaključaka. No opisom Hrvatske bratske zajednice, koju je prikazao u krajnje negativnom svjetlu, Ujević si je napravio svojevrsni skandal, što bi se danas reklo. Naime, nakon što je 1964. objavljen putopis u Matičinu časopisu "Kolo", Matica hrvatska reagirala je iste godine izjavom Upravnoga odbora u kojoj se ogradila od Ujevićeva opisa, a početkom sljedeće godine Ujević je umirovljen. Ne zna se zašto je Ujević na takav način opisao Hrvatsku bratsku zajednicu, a treba istaknuti da su objavljeni tek ulomci putopisa, tako da nemamo cjelovitu sliku njegova putovanja.
Tijekom cijeloga života dr. Mate Ujević težio je kulturnom, moralnom i intelektualnom uzdizanju hrvatskoga naroda. Njegovo zanimanje bilo je svestrano, njegov pogled studiozan, uvijek težeći obuhvatiti svekolikost ljudskih ostvaraja, u svim područjima života. Njegovo shvaćanje rada i života prožeto je kršćanskim etosom, što je najbolje opisao Vlado Gotovac u knjizi "Zvjezdana kuga", u kojoj se prisjetio kako je jednom došao do Ujevićeva stana, nakon boemskoga provoda s Tinom Ujevićem, te cinično govorio Mati Ujeviću o životu, na što je uslijedio "gromoglasni monolog o dužnosti prema drugima, o ciljevima zajednice, o dostojanstvu i odgovornosti rada za njih". Gotovac potom piše: "Iz primjera u primjer, iz citata u citat, tekla je bučna struja života koji su slava čovjekove povijesti: svi zaposleni na njegovoj sudbini! Zvonilo je cijelo Matino tijelo, pretvoreno u seosko zvono koje poziva na spas razbacane žitelje Zagore!"
Sjetimo li se da je Mate Ujević u ogledu "Jedini put" davne 1944. napisao da su "samo oni narodi postigli velik stupanj duhovnog života, koji su kulturom stvaranju dali vlastiti lik i koji su u sebi i svojim osobinama tražili izvore za rad", te da su pojedinci veliki "u koliko u svome radu postanu tumači, interpreti duhovnih osobina svoga naroda", onda s pravom možemo reći da je riječ o izrazito velikom pojedincu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....