Ponekad je dovoljno samo šest riječi da vas uvjeri kako trebate kupiti neku knjigu. U mom slučaju te su riječi bile Aleksandra Wojtaszek, "Fjaka, Hrvatska – pogled izvana“. Zašto bi se neka autorica poljskog prezimena odlučila baviti našim prilikama i zašto je riječ koja označava "stanje duboke psihofizičke obamrlosti, s napadno izraženom voljom za ništa“, kako fjaku definira jedan popularni leksikon, izabrala kao ključni pojam? Dvadeset eura činilo mi se prihvatljivom cijenom za namirenje znatiželje i nisam se pokajao.
Aleksandra Wojtaszek mlada je kroatistica (rođena 1991.), doktorica književnosti s Jagelonskog sveučilišta u Krakovu. Libar (čiji prijevod potpisuje Adrian Cvitanović) je odlučila napisati kad je shvatila da interes njezinih zemljaka za upoznavanjem naše zemlje ne može namiriti nekoliko površnih bedekera i rijetka znanstvena literatura.
Uspjeh je bio toliki da je knjiga u međuvremenu prevedena na slovački, sprema se i češko izdanje, a ne bi me začudilo da u dogledno vrijeme još ponegdje pokažu interes za objavljivanjem "Fjake“. Da, izvan svake sumnje, ovaj osebujni libar vrijedi ponuditi svima kojima je Hrvatska neka vrsta terre incognite, ali ga prije svega treba preporučiti Hrvatima.
Prva vrtoglavica...
Autorica kod nas navraća već petnaest godina, zemljom je prokrstarila uzduž i poprijeko, i ne skriva svoju infišaciju u ovo podneblje: "Prvu vrtoglavicu obično zajamči priroda: ravnice Slavonije i vrhovi Biokova koji se uzdižu ravno iz mora, pošumljeni otok Lastovo i kameni Pag, stapajuća plavetnila i bujna zelenila, nepregledne plaže i prozirna jezera. Hrvatskom se može kretati unedogled dobrim cestama, diviti se predivnim krajolicima koji se smjenjuju kao u kakvom kaleidoskopu, zalijevati dobrim vinom svježe morske plodove ili pijuckati kavu sjeni antičkih ruševina, i to je dobro.“
Nije, međutim, baš sve dobro, dapače, jer Hrvatska ima i svoju drugu, treću, četvrtu... stranu, lica koja nisu nalickana i nasmiješena. Naime, osim prirodnih ljepota, ona je kod nas upoznala i društvene grozote.
"Hrvatska je raj za razgledavanje napuštenih mjesta“, kaže na jednom mjestu i dodaje: "Usprkos prvoj pomisli, krivnju za svježe hrvatske ruševine rijetko snosi rat – češće ono što je uslijedilo: brutalna privatizacija, deindustrijalizacija, favoriziranje turizma u apartmanskoj inačici.“
Uzoran primjer novinarstva
"Fjaka“ je uzoran primjer novinarstva kakvo je nekad bilo i teško da će ikada više biti. Autorica nije samo pročitala kubik-dva literature, među ostalim, i tako opskurne, do danas temeljito zaboravljene naslove kao što je knjiga "Bludna psovka“ fra Ignacija Gavrana iz 1962. godine, koja se bavi našom tradicijom beštimji, nego je razgovarala s prebogatom galerijom ljudi u širokom rasponu od radnica "Kamenskog“ preko Đure Glogoškog i Joška Jorasa pa sve do istarskih pisaca SF-a, otkrivajući nama, domaćim ignorantima, kako na poluotoku cvate bogata produkcija distopijskih naslova koji, razvijajući sumorne scenarije budućnosti, ustvari problematiziraju našu stvarnost.
Neutješno je zaziva...
Prigrlila je fjaku koju neutješno zaziva za dugih krakovskih zima, podlegla je sirenskom hajdučkom zovu do te mjere da je otišla na Poljud i postala dijelom galvanizirane navijačke mase, samo je prema opjevanom dišpetu ostala na suzdržanoj distanci, za nju je to "posebna vrsta tvrdoglavosti, nepopustljivosti i ustrajnosti, često besmislene“. Hrvatsku nije, dakle, samo izabrala izučavati, nego joj se i prepustila, pokušavajući (i to s velikim uspjehom!) ući pod kožu domaćega svijeta i razumjeti ga.
Nevolja je, međutim, u tome što se na svakom koraku sudarala s bezbrojnim manifestacijama nacionalizma koji nije samo pompozan, patetičan i smiješan, pa onda i nekako podnošljiv, nego se pretvorio u malignu metastazu koja se širi svim porama društva, od škole do stadiona, idući pritom ruku pod ruku s korupcijom, sakralizacijom rata, sirovim prezirom prema svakom obliku i ideji drukčijosti te korodiranjem temeljnih vrijednosti na kojima demokratsko društvo treba počivati.
‘Za mene tako izgleda ljubav‘
"Znam da nisam odviše blagonaklona spram Hrvatske te da čak i u najvećoj bačvici meda uvijek nađem žličicu smole: umjesto da se oduševljavam ljepotama prirode i palimpsestom civilizacije, prigovaram, istražujem, izvlačim povijesne ljage“, skrušeno priznaje Aleksandra Wojtaszek, dodajući tome i sljedeće: ‘Zemlja je tvoja tek kad se staneš stidjeti postupaka njezine vlade‘ – kazao je nekoć jedan mudar pisac. Stoga mi, Hrvatsko, oprosti za mene valjda jednostavno tako izgleda ljubav.“
Za Hrvatsku ne znam, ali potpisniku ovih redaka ne treba se ispričavati. Štoviše, dužan sam joj naklon do poda i zahvalnost do neba, jer me je obradovala librom koji bez kolebanja odmah uvrštavam u najužu konkurenciju za titulu knjige godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....