‘Tamo gdje duga dobiva boju‘ Martine Divić: Libar s malo palo prirodnih ljepota i puno društvenih grozota

Pjesnik, dramatičar i prozaist Tonči Petrasov Marović bio je građanskim zanimanjem radijski novinar i urednik. Uredski posao, pa još k tome u smjenskom režimu, u značajnoj mjeri ograničava mogućnosti putovanja, čak i u nedaleke predjele. K tome, cijeloga je života kuburio sa zdravljem i često boravio u bolnicama. Utoliko se i ne treba čuditi što je napisao sljedeće utješne stihove: „Ne treba nikamo ići/nigdje drugdje tražiti/što jest i tu je.“

Ono što nas može malo čuditi jest činjenica da su te stihove prigrlili i ljudi koji inače nisu naročito skloni poeziji. Tome je vjerojatno doprinijela činjenica da su uklesani na postament štandarca na Pjaci, pa se danas, možda i protiv volje autora, čitaju kao neka vrsta zakletve kampanilista, osobito onih  čiji je radijus kretanja ograničen, a takvih, paradoksalno, u Splitu i Dalmaciji ne manjka.

Velim paradoksalno, jer premda nam je pred nosom more, pa time, barem kao mogućnost, i cijeli svijet, ima nas puno, apsolutno previše, koji smo izabrali živjeti kao nekretnine. Baka autorice knjige koju vam ovoga tjedna želim srdačno preporučiti, nikad nije bila u Dubrovniku.

Skitalački deficiti loze

Da se rodila u Punta Arenasu ili Antofagasti, gdje ne manjka Dalmatinaca, to možda i ne bi bilo veliko čudo, ali ona je cijeli život provela u Drveniku, koji je od Grada udaljen pišljivih 129 kilometara. Zato je njezina unuka već do tridesete godine obilato nadoknadila, ne samo nonine, nego i skitalačke deficite cijele svoje loze.

Prije tri godine Martina Divić objavila je zbirku tekstova s putovanja po Senegalu, Mauritaniji i Maroku, pod naslovom „Ne postoji sutra u Atru“, da bi nas sada obradovala putopisima iz Srednje Amerike.

Njezin libar „Tamo gdje duga dobiva boju“ (izdavač je zagrebački Libricon) započinje epizodom koja se čini upravo neizbježnom, znamo li da je izabrala potucati se od nemila do nedraga po zemljama Trećeg svijeta, a ne od jednog do drugog uredno klimatiziranog resorta po mjeri imućne bjelosvjetske klijentele.

‘Zato sam se začepila...‘

Nakon deset dana mrcvarenja na širokom potezu od Cancuna u Meksiku do Floresa u Gvatemali, tek što je ušla u rasklimani autobus koji bi je trebao prevesti u neku još veću pripizdinu, ona mora izaći vani da bi se ispovraćala. No njezina mučnina nije od pokvarenih huevosa koje je doručkovala na način rancherosa, niti od ustajale vode kojom je zalila svoj obrok, nego od spisateljske panike. Uostalom, pustimo je da sama objasni kako se i zašto pretvorila u gejzir:

„Pisanje je bilo moj pogon, ali sve što se do tada dogodilo činilo mi se beznačajnim. Bilježila sam misli i događaje, dosljedno i uporno, ali ništa od toga nije dolazilo iz mjesta iz kojeg dolazi pravo pisanje. Zato sam se začepila, mislila sam. Ta tekućina koju sam izbacila iz sebe samo su zgužvani događaji koje nisam znala probaviti tekstom.“

Martina Divić: "Tamo gdje duga dobiva boju" (Libricon, Zagreb)

I već na početku knjige postat će nam jasno kako Martina nije od one vrste konfekcijskih autorica i autora koji pišu da bi nam prodali svoje „ekspertno“ znanje stečeno u nekoliko tjedana dokonog šalabazanja i približili egzotične, tuđe svjetove, nego da bi razumjeli ambijent iz kojega su potekli, odakle su krenuli.

Da bi se pronašla...

Ukratko: ona ne putuje da bi se izgubila, nego da bi se pronašla. Zato se u svakom zapisu, bez obzira na to gdje se trenutačno nalazi, u kojemu skrajnutom predjelu na kraju civilizacije i svijeta, uporno vraća u Drvenik.

Malo je u njezinom libru prirodnih ljepota, pretežu društvene grozote. Elenita je, primjerice, moja vršnjakinja, da čita glossy magazine dala bi se uvjeriti kako joj život tek počinje, jer su šezdesete nove tridesete. Ali ona je nepismena i do tridesete je godine već rodila petoro djece (dvoje ih je u međuvremenu umrlo) te utekla od oca alkoholičara samo zato da bi se udala za muža pijanca. Unatoč svemu – ili upravo zato – po cijele dane pjeva, grijana vjerom da je sve u najboljem redu:

Neznanje kao dar od Boga

„Bog je imao ključnu ulogu u njezinom životu tako što je pravdao sve što joj se nije sviđalo. Nije bilo mjesta za kukanje i popravljanje nepopravljivog, sudbina je davno bila napisana negdje gore gdje se očima ne vidi, i nije trebala znati čitati kako bi je mogla živjeti. Neznanje je također bilo dar od Boga, jer ju je zaštitilo od svega što bi njezin život učinilo manje vrijednim.“

Potom će Martina lutati po razvalinama jedne ideologije, svjedočiti tome kako se sandinizam pretvorio u autokratski sadizam, susretati mališane vrtićke dobi koji na ulici peku i prodaju tortilje, sve dok joj Covid naprasno ne zaključi avanturu i vrati je doma, u Drvenik i Dalmaciju, gdje je čekaju uspomene na baku. I stihovi Tonča Petrasova Marovića, dabome.