Iz moje perspektive, onima koji imaju trideset godina ili manje može se zavidjeti na barem dvije stvari. Prije svega na činjenici što su im svi unutarnji organi još uvijek na tvorničkim postavkama, ali i zato što iza sebe nemaju iskustvo ni socijalizma ni rata, pa su izuzeti od svih kvazipatriotskih prebrojavanja.
Njih čak ni intelektualno potrebiti desni talog ne može opružiti za srbočetnička i paleokriptoboljševička skretanja. Tako sam barem mislio dok nisam uzeo u ruku zbirku priča „Tihe kuće“ Gorana Glamuzina.
Nakon što sam sklopio zadnju stranicu knjige, moram malčice revidirati svoj odnos prema mladima. I dalje sam ljubomoran na njihovo opće zdravstveno stanje, ali više ne mislim da ih je nježna dob poštedjela neugodnih iskustva što su ih naplavile godine realnog socijalizma i nadrealno surovog rata.
Mladi prevoditelj, urednik, a sada i oknjiženi pisac između korica libra sabrao je šest priča koje se bave obiteljskim životima i ne mogu biti udaljenije od zašećerenih predodžbi o oazama ljubavi i sklada kako familije predstavljaju reklame teleoperatera i licitarske katoličke brošure.
U Srbiji vole reći da je porodica osnova ćelija društva, mi, pak, preferiramo riječ stanica, ali to ništa ne mijenja na kazamatskoj srži stvari: da obitelj počesto biva sušta opreka slobodi, ambijent sirove prinude.
Da bi se dobacio do toga zaključka, čovjek iza sebe mora imati prijeđenu ozbiljnu kilometražu, dakle, respektabilno životno iskustvo koje se teško stječe ovom ili onom prečicom. Tako barem stvari stoje u teoriji. U praksi, očito, postoji poneka iznimka, recimo, Goran Glamuzina.
Možda to nije pitanje njegove (ljudske, pa onda i autorske) zrelosti, nego stvar temperamenta, jer je staloženiji i suzdržaniji od generacijskog prosjeka, ali čitatelj će biti u ozbiljnom iskušenju da pomisli kako mu je u bilješci o piscu otisnutoj na kraju knjige netko greškom upisao da se rodio 1995,. a ne deset, dvadeset ili više godina ranije.
Šest priča pripovijeda nam šest glasova, od kojih je samo jedan muški, što nekima može zvučati kao razmjerno bizaran izbor, jer vjeruju da se pisac lakše može lakše snaći u koži osobe istog spola. No znamo li tko u pravilu izvuče deblji kraj u obiteljskim krizama, onda se odluka o „prerušavanju“ čini ne samo logičnom, nego i upravo neizbježnom.
Prva obiteljska drama odigrala se, valjda, još u Alatamiri, između dvije runde oslikavanja pećinskoga svoda. Otada su prošle tisuće godina, a mi se uredno sporimo i gložimo oko istih stvari. Drukčiji su samo društveni ambijent i proklamirane vrijednosti. Na tisuću načina može se živjeti u disfunkcionalnoj obitelji, no samo se na ovim prostorima pretpostavke drami mogu ovako opisati: „Zoranov i moj otac bili su alkoholičari. Moj je bio ustaša iz Zagreba, a njegov harmonikaš iz omanjeg sela kraj Bosanskog Broda.“
Glamuzina vješto skija slalom između lokalnog i univerzalnog, bavi se i općim mjestima i osebujnim koloritom ovoga podneblja odnosno epohe, trudeći se pritom ostati na sigurnoj distanci od aktivističkog dociranja. Dok piše, recimo, o pedofiliji u seoskoj župi, njega ne zanima licemjerje i bešćutnost katoličke hijerarhije, on se ne bavi, barem ne izravno, ni društvenom ni političkom kritikom, nego „samo“ opisuje okolnosti pod kojim se postaje i – što je najgore! – ostaje žrtvom protuha zaklonjenih autoritetom vječne Crkve.
Uživljen u ulogu „prepisivača“ svakodnevice, autor bez kićenja i povišenih emocija hladno iznosi kronologiju događaja koje je svaki čitatelj slobodan interpretirati po vlastitoj volji. Sloboda je, naravno, uvjetna, jer je ograničena piščevim umijećem da nam sugerira poželjni ključ tumačenja, pa se tako pasus koji se na prvi pogled čini kao živopisna sličica iz svakodnevnice pacijenta u duševnoj bolnici može razumjeti kao svojevrsna poruka svima koji ustraju u vjeri: „Vrištao je na mladog neiskusnog doktora. Nije mu bilo jasno zašto je on tu. Njemu se obratio glas Boga, ne Sotone, a Bog je dobar, pa zašto je onda tu. Pitao je doktora kako može biti pošteno da je on ovdje jer čuje glas Gospodnji, jer su mu molitve uslišene, a svi ovi ljudi se i dalje mole kako bi ga čuli.“
„Tihe kuće“ nisu knjiga mira i spokoja, što bi nam mogao sugerirati naslov. Upravo suprotno, između korica komprimirano je toliko sumnji, bola i nesreće da bi čovjek poželio vrištati. No valja nam se othrvati tome iskušenju, pa samo decentnim tonom poručiti kako je jedan mladi autor svojim debijem visoko podigao ljestvicu budućih očekivanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....