U srijedu predvečer, u prostoru Gradske knjižnice Marka Marulića, održano je predstavljanje hrvatskog prijevoda Desete knjige Šrimad Bhagavatama, središnjeg dijela jednoga od najvažnijih tekstova staroindijske književnosti i filozofije. Događaj je okupio znatiželjne čitatelje, ljubitelje istočnjačke duhovnosti, ali i one kojima je ovaj tekst bio potpuno novo iskustvo.
Predstavio ga je prevoditelj Tomislav Jantol, 30-godišnjak iz Zagreba s više od desetljeća iskustva u tradicionalnoj meditaciji i proučavanju indijske filozofije, koji je ujedno i osnivač udruge Dana. Njegov prijevod, rezultat gotovo petogodišnjeg rada, nastao je kombiniranjem izvora na sanskrtu, hindiju i engleskom jeziku, a donosi tekst u obliku pristupačnom suvremenom čitatelju, ali bez gubitka dubine i autentičnosti.
Suvremenost drevnog teksta
U svom izlaganju Jantol je naglasio kako je Deseta knjiga Šrimad Bhagavatama srce cijelog Bhagavatama, opusa koji obuhvaća dvanaest knjiga. Riječ je o djelu koje na jedinstven način povezuje religijsku mistiku, filozofsku dubinu i književnu slojevitost. Iako je riječ o tekstu starom više tisuća godina, autor u njemu prepoznaje odgovore na suvremena pitanja: što je svijest, tko smo mi, postoji li nešto više od onoga što vidimo?
- Činjenica da u javnom prostoru danas, svuda u svijetu, nedostaje razgovor o religijskom iskustvu. Religiozno iskustvo ili iskustvo osobnog Boga je stvarno i legitimno iskustvo na koje svaka osoba, neovisno o kulturnom, religijskom, ekonomskom ili političkom zaleđu, ima pravo. Ta iskustva su neizostavan dio razvoja pojedinca na putu onoga što se u Šrimad Bhagavatamu, ali i ostalim duhovnim tekstovima, naziva samorealizacija. Samorealizacija ili bogorealizacija znači da je osoba imala iskustva svijesti na svim njezinim razinama. No danas kada se o samoj svijesti ne govori dovoljno, ne čudi da se o iskustvima proširene svijesti govori još manje.
Filozofija i praksa
Za razliku od apstraktnih interpretacija istočnjačkih učenja koje često ostanu u teoriji, Tomislav Jantol u svom radu veže filozofiju uz praksu. Osim što poučava meditaciju, živi i djeluje na vlastitom OPG-u u Lici, podno Velebita, gdje stvara samodostatno imanje i istovremeno prevodi duhovne tekstove. Taj spoj zemlje i duha osjeća se i u njegovom pristupu Bhagavatamu – koji ne čita kao dogmu, već kao živ tekst koji treba oživjeti kroz iskustvo.
Na pitanje zašto je odlučio prevoditi upravo Desetu knjigu, odgovara bez zadrške:
- Ako netko želi ozbiljnije proučavati indijsku duhovnost i njezine grane kao što su joga i vedanta, prije ili kasnije će doći do Šrimad Bhagavatama, riznice mudrosti koja na jednom mjestu obuhvaća neke od najvrjednijih ideja indijske misli i ljudskih osjećaja općenito.
Prevođenje kao unutarnji rad
Projekt prevođenja ovako slojevitog teksta trajao je pet godina i nije bilo samo lingvistički izazovno– bilo je to i osobno putovanje. Jantol je objasnio kako sanskrtske riječi često imaju i po četrdeset značenja, pa je svaki prijevod i tumačenje. Stalno je balansirao između vjernosti izvorniku i čitljivosti u suvremenom jeziku, odlučivši na kraju dati prednost značenju nad stilskom ukrašenošću, kako bi čitateljima otvorio prostor za vlastito razumijevanje.
- Staroindijski tekstovi su velika nepoznanica za čovjeka na Zapadu, ali oni su istovremeno riznica inovativnih ideja kako gledati na stvarnost. Mi danas, kao i svi ljudi, želimo živjeti sretan, uravnotežen život, ali vidimo da smo iscrpili ideje koje su danas aktualne i za koje smo smatrali da će nam dati neko trajno zadovoljstvo. Prevođenje staroindijskih tekstova vidim kao način da se društvo danas upozna s vrijednim idejama koje mogu stvoriti jedan polet i struju nove inspiracije, nešto poput nove renesanse.
- Bilo je prilično zahtjevno, ali i zahvalno. Ova vrsta teksta stvara neku finu transformaciju kod čitatelja, ali jednako tako i kod onoga koji na njemu radi.
Motiv koji ostaje
Svoj život Jantol ne odvaja od prakse o kojoj govori. Osim podučavanja meditacije u udruzi Dana, vodi i vlastiti OPG u Lici, gdje, kako navodi, stvara samodostatno imanje podno Velebita. „Kontakt s prirodom bio mi je početni impuls. Tamo sam prvi put jasno osjetio da priroda u sebi nosi inteligenciju. Kasnije su ta iskustva dobila potvrdu kroz praksu meditacije i proučavanje vedskih tekstova.”
Ako bi morao izdvojiti jednu epizodu koja sažima duh cijelog djela, Tomislav bira onu u kojoj kralj Parikšit, na samrti, traži učitelja. Sedam dana prije smrti, kralj traži odgovore od mladog prosvijetljenog Šukadeve, pokazujući da znanje nije pitanje hijerarhije, već iskustva.
- To je trenutak u kojem se ruše svi stereotipi – stari kralj uči od mladog mudraca. To je poanta Bhagavatama: istina dolazi onome tko je traži, bez obzira na status, godine ili društvenu ulogu, zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....