Inženjeri osam sati dnevno žive u savršeno ugođenom, podmazanom svijetu. Svi kvarovi imaju jasne uzroke, svaki se problem može riješiti, sve su procedure davno propisane i tisuću puta provjerene. Ukratko, i kad zariba, njihov se svijet može popraviti. Ništa od toga ne vrijedi za pjesnike. I oni se, doduše, bave kvarovima, ali s punom sviješću da nikada neće uspjeti vratiti poljuljanu ravnotežu, ma koliko pritezali vijke izlivene od slova, oni će uvijek ostati labavi.
Kad se u jednoj osobi nađu inženjer i pjesnik, mitološko biće s nogama čvrsto na zemlji, a s glavom u magli utvara, postoje lijepi izgledi da se oba zanata iznevjere. Zato su, valjda, i tako rijetki primjeri ljudi koji ustrajavaju u ćaknutom naumu življenja u oba svijeta. Zapravo se ne mogu sjetiti nijednog osim Krste Jurasa.
I kao da mu to mirenje potpuno nesukladnih karijernih izbora nije bilo dovoljno, on je svoj položaj dodatno radikalizirao. Kao inženjeru, njegov je core business bilo usmrćivanje, jer je stekao veliki ugled projektirajući takozvana plovila posebne namjene, što je, naravno, tek eufemizam za ratne brodove. S druge strane, kao pjesnik je bio i ostao zaokupljen oživljavanjem svijeta osuđenog na uzmicanje i nestajanje. Nadalje, svoj je život dragovoljno nasukao stotinama kilometara daleko od najbliže obale, iako je u oba svoja zanimanja ostao autentični čovjek od mora i južnjak do srži.
Ako se cijeli njegov život može opisati kao suma nepomirljivih krajnosti, ne treba se čuditi što je osamdeseti rođendan dočekao u dva neusporediva svojstva, i kao zaslužnik, i kao nešto puno manje od toga, naime, usputnik. U brodogradnji ga, ne samo doma, nego i u svijetu, slave kao velikog projektanta, a u poeziji ga, hm, baš i ne slave.
Ovlaštenim knjigovođama naše književnosti, koji iscrtavaju i ovjeravaju granice kanona, on je dvostruko kompromitirana, jedva vidljiva, marginalna autorska pojava. Nevolja je u tome što je pjesnik Krste uvijek živio u sjeni inženjera Jurasa, a k tome je dospio na glas i kao čeljade čiji stihovi odjekuju na širokome potezu od konoba preko koncertnih dvorana sve do stadiona. Kriv je utoliko što ga pjevaju, od Miše Kovača nizbrdo, sve do zadnjeg ganutog čovjeka u publici. Kad te vole mase, ne treba se nadati prevelikoj milosti samoproglašenih elita.
S tim se stanjem stvari Krste Juras odavno pomirio. Izborao je i kožu i poeziju ne hajući što će o njemu reći - ili propustiti kazati – književni establishment. Kao i svi autentični pisci, cijeloga je života pokušavao ugoditi tek jednom jedinom čitatelju, sebi samome. I pretpostavljam kako danas čvrsto vjeruje da u tome nije uspio. Konačno, ozbiljni se autori od onih kukavnih upravo i razlikuju po tome što ih stalno izjeda ne crv sumnje, nego cijela kolonija tih cjevastih beskralježnjaka. No ako je i razočarao sebe, nije tisuće odanih ne samo slušatelja, nego i čitatelja koji su se kroz nekoliko desetljeća uspijevali prepoznati u njegovim stihovima.
Krste Juras crtao je nepotopive brodove, a pisao iz pozicije čovjeka u isluženoj gajeti s previše buža, koji pokušava usporiti neizbježno potonuće. Kroničar nestajanja jednog svijeta nije samo odredio našu predodžbu o tome gdje Dalmacija počinje i gdje ona završava, nego je stvorio imaginarij u kojem se svaki čitatelj osjeća familijarno toplo. Kod Krste si uvijek doma, malo si melankoličan, pa te malo nasmijava, podlegneš napasti samosažaljenja, a onda joj se odupreš, jer te domaćin uvjerio kako je na svijetu preostalo dovoljno ljepote i smisla. Na koncu shvatiš da on nije samo projektant plovila posebne namjene, nego i autor stihova osobite svrhe, bez kojega bi ovo naše vrijeme bilo gluho.
„Izborane pjesme“, friško objavljene u nakladi Vuković & Runjić, nude i sonete i šonete, čak cijela jedna rukovet nosi uznemirujući naslov „Umrlice“. Samo što Juras, i kad se bavi smrću, petaje roge konačnosti, nepokolebljivo se odupire i ne pristaje na predaju. O tome zorno svjedoči sljedeći funebralni dragulj: „Umra je gospodin Deronja,/živija je, vele, ko seronja,/ali je skonča u božanskom grču,/s oproštenjem, pri posljednjem prču.“
Ako ste slučajno pomislili da ne može veselije i raskalašenije, pogriješili ste. Jer za pokojnim Deronjom, slijedi još jedan gospodin koji se upravo ispisao iz svijeta živih: „Preminuo je velečasni Guzina,/na sprovod će mu stići duzina/rodbine, i neka dica/(bio im je, vele, poput strica?).
I kako ne voljeti šjor Krstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....