„Proučavam ‘male‘ i ‘velike‘ leševe. Tiha smrt životinja. Spljošteni zec, jazavac raskomadan šrapnelima, vrana na travi pretvorena u crveno-crnu gotičku ružu. Nešto što je nekad bila lisica, a sad je samo lopta narančastog krzna, malo kostiju i krvi. Vrlo često nailazimo na ljudske ostatke. Nečija lubanja fosforoscentno svijetli na opustošenoj zemlji. Sivi leševi u uniformama, spaljeno im je meso. Posrnula seljanka koja je čuvala svoju kravu. Životinja je nekim čudom preživjela eksploziju koja joj je otkinula stražnje noge. S morbidnom radoznalošću promatram tužnu anatomiju rata. Zatim zapisujem u svju crnu bilježnicu. Skaredan popis.“
Kažem li vam da je ove retke natipkao francuski pisac, vi ćete refleksno pomisliti da se dotični gospodin – pače, monsieur – bavi nezaliječenom traumom Prvog svjetskog rata, a da je svoju priču situirao usred milenijske koljačine na Sommi (tamo je od 1. srpnja do 18. studenog 1916. poginulo 195 000 Francuza, 410 000 Britanaca i 500 000 Nijemaca).
Ali vraga, autoru je ime Velibor Čolić, rođen je u Odžaku 1964. i do svoje dvadeset i osme godine nije znao beknuti ni riječ francuskog. Njegova Somma bila je Sava, a u samo nekoliko mjeseci 1992. dospio je biti zamalo sve što mobilizirani muškarac može postati: prvo traumatizirani ratnik, potom dezerter, lopta za napucavanje u logoru, bjegunac i, naposljetku apatrid.
Danas, u šezdeset i drugoj godini života, kanonizirani je francuski pisac, dobitnik nagrade kojom ga je tamošnja akademija počastila za širenje francuskog jezika i kulture, kućni autor najprestižnije frankofone izdavačke kuće Gallimard, a libri mu se prevode i nagrađuju posvuda.
Gornji citat preuzet je iz romana „Rat i kiša“, čiji je izvornik objavljen prošle godine i dočekan unisonim komplimentima kritike i još laskavijim priznanjima čak pet žirija, koji su mu dodijelili četiri ugledne francuske i jednu belgijsku nagradu. Za razliku od ostalih njegovih djela koja su do nas došla ljubaznošću prevoditelja, ovaj se put osobno poduhvatio te zadaće, osvješćujući pritom činjenicu da je svaki traduttore (prevoditelj) makar malešni traditore (izdajica), pa je njegov proces selidbe rukopisa iz jednog u drugi jezični ambijent ponekad više sličio novom raspisivanju djela.
‘Mrzim ljeto...‘
Čolićeva priča počinje u Bruxellesu, gdje već godinama živi, u ljeto 2022. godine. „Mrzim ljeto. Uvijek sam mrzio ono što većina voli. Pijesak, more, sunce, djecu, domovinu, naciju, obitelj, Božić, bijelu kavu“, veli autor, no ovo mu je ljeto kudikamo gore od svih prethodnih. I to ne zato što strepi, poput svih ostalih ljudi, da će ga ošinuti dugi rep covida. Njemu se bolest već dogodila, njezini pojavni oblici su isprva bili neugodni da bi vrlo brzo postali strašni, a nitko ne zna što mu se događa.
U ustima mu se stvaraju ranice, deseci njih, zbog kojih ne može ni jesti ni piti, čak ni govoriti. Svaki pokušaj gutanja pretvara se u patnju usporedivu sa žvakanjem paketića žileta. A onda se taj užas počinje širiti po licu i prsima, pretvarajući pomalo cijelo tijelo u otvorenu ranu: „Kao da je neki zli Munch nacrtao na desetke kopija svoga Vriska na mojoj plamtećoj epidermi.“
Da mu se to dogodilo u rodnom Odžaku ili Zagrebu, gdje je davne 1987. objavio svoju prvu knjigu „Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad“, vjerojatno bi još čekao dijagnozu, ali je Belgija nešto uređenija zemlja s malo boljim sustavom javnog zdravstva, pa ju je relativno brzo dobio: pogodila ga je podmukla autoimuna bolest, toliko rijetka da je u cijeloj Belgiji ima samo 60 ljudi.
‘Rat koji izbija na moju kožu‘
A što je njezin uzročnik? Ostavimo liječnike po strani, pa dajmo riječ autoru: "Svi moji osjećaji desetljećima su kao u magli. Majčin pogreb – rat, Književna nagrada Francuska akademije – rat. Ljubavi – rat. Putovanja – rat. Ponekad rat nestane, godinama ga nema, ali se uvijek vrati, gore nego prije. To je kao da ružan eho prošlosti truje moju sadašnjost. I to mi se vraća. Ova bolest, siguran sam, rat je koji izbija kroz moja usta, na moj jezik, na kožu.“
Zato se Čolić vraća u proljeće i ljeto 1992. godine, u vrijeme kad je grčevito pokušavao preživjeti, premda ni dan-danas nije siguran da je u tome uspio. Ovaj roman jedna je od najsurovijih knjiga o ratu koju ćete u životu pročitati i samo će vas autorov iščašeni smisao za humor spasiti da se od nje ne razbolite. U ovakvoj Hrvatskoj, to vam jamčim, njegov libar nikad neće ući na popis na srednjoškolske lektire. Kada bi ušao, za ovu bi zemlju možda i bilo neke nade.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....